Dugo me nije drmala ovolika nemoć u završavanju tekstova. Trenutno imam 15 otvorenih tekstova u folderu „under construction“ koji čekaju zaključenje i objavljenje na blogu. Među njima je, između ostalog, tekst izlaganja koje sam održao prije skoro dvije sedmice u Beogradu i koji nikako da završim, iako je samo potrebno da prepišem ono što sam pričao tog dana. Ipak, imam jednu stvar koja mi stoji u odbrani, istovremeno sam uhvatio neku gadnu prehladu a napolju je zavladalo čisto sivilo. U takvim uslovima, inspiracija često nedostaje. Ali danas je osvanuo sunčan i prohladan decembarski dan, prigodan za grad Bar i otvorio mi ideju za novi tekst. Podvlačim ovo novi, jer one riječi pogubljen u kasno-jesenjem sivilu još neće izaći iz čistilišta u svjetlo dana.
Juče sam od prijatelja dobio na poklon jednu veliku i lijepu knjigu. Ono što uokviruje svaki poklon je posveta, koja je u ovom slučaju probudila izgubljenu inspiraciju u meni. To je citat pisca Isaka Babelja koji kaže: „Nikakvo gvožđe ne prodire u čovečije srce s takvom ledenom snagom kao tačka stavljena u pravi čas“. Ova misao je kao stvorena da se obrađuje na više nivoa, od onog na šta cilja, tj. na formu rečenice i stil pisanja, do raznovrsnih životnih situacija i našem opštem pristupu prema životu u cijelini.
Ali da se prvo pozabavimo rečenicama. Stara je misao da onaj ko ne umije izvući poentu i smisao na stotinu strana, neće to uspjeti ni na hiljadu. Isto važi za rečenicu. Ako ne umijete jasno, precizno i lijepo iskazati misao kratkom, prosto proširenom rečenicom, nećete to uspjeti ni sa najsloženijom, najkompleksnijom i najdužom. Zato je tačka podjednako bitna sastavu rečenice koliko svaka riječ kojom se misao želi iskazati. Sjetite se svih misli koje su vam bitne, bliske i lijepe. Vjerovatno je malo koja od njih dugačka do te mjere da zauzima tri-četiri reda. One su uglavnom izuzetak i njihovi kreatori su najčešće ljudi toliko umni i iskusni u mišljenju da mogu sebi dopustiti toliko širenje u riječima. Na kraju krajeva, uspješne dugačke romane su pisali isključivo majstori literature koji su sa podjednakom ljepotom potpisivali i kratke i dugačke forme (ljudi kao što su Gete, Dostojevski, Igo…). Zato je tačka toliko bitna, ona uokviruje sadržaj našeg uma, odlučuje kada je bilo dosta i kada smo uspješno obuhvatili neku ideju ili osjećaj. Ne smije da dođe prerano, da ne bi ostali nejasni, niti prekasno da gomilanje riječi ne zaguši poentu. Ali nisu sve naše rečenice tu radi izražavanja neke poente ili velike ideje. Ponekad moramo upotrebljavati “prelazne” rečenice, one koje, same po sebi, nemaju neku unutrašnju ljepotu, ali nam služe da premostimo put između dve misli, između momenata radnje, dijaloga, opisa. Ali i kod tih rečenica je važna tačka, ako su već neophodne a same po sebi bez neke ljepote, bitno je da ne budu dugačke, da ih što prije završimo i uspijemo preći na one koje smo željeli reći.
U životu stvari stoje slično. Interesantno je kako analogije sa životom možemo nalaziti svuda, pa i u samom činu pisanja. Kao i sa svim stvarima, lakše je naći negativno primjere. Počnimo od najobičnijih stvari. Sigurno poznajete neku osobu koja ima neki stari reno 4, ili juga ili tako neku krntiju. Ta osoba u takav auto mora svakog mjeseca ulagati neki novac, za sitne ili veće popravke, a opet nikad nije siguran u njega, rijetko pali kad je hladno, mora da se gura, ne rade mu brisači, zaglavljeno sjedište itd. Ipak, u takav auto naš junak i dalje ulaže. Kada bi ste mu izveli računicu koliko je potrošio za tu krntiju u poslednje dvije godine i pokazali da je od tog novca mogao uzeti neki pristojan povoljan auto on će samo vrtjeti glavom i reći da nema smisla da sada odustaje od tog automobile kada je već toliko vremena, volje i novca uložio u njega. Ovdje je više nego plastično pokazana potreba za tačkom, ali da li je prepoznajete u drugim situacijama? Recimo ako ste u vezi koja traje godinu, dvije i kada primjetite da ste više vremena proveli osjećajući se loše nego dobro, ali ne želite ništa da promjenite ili ne daj Bože prekinete zato što ste toliko sebe investirali i toliko ste vremena potrošili. Ta situacija je ista, sem što ovdje trošite sopstveno vrijeme i emocije umjesto novca, jer idete logikom – ne mogu odustati sad kad sam toliko toga uložio, iako vaše riječi u prevodu znače – dosad sam uludo bacio neko vrijeme, pa šta ima veze da bacim još malo nizašta. Lijepo je imati snove i usmjeravati svoju dušu ka lijepim i boljim stvarima ali umijeće življenja je znati kada su snovi samo zaludne fantazije a kada je bolja budućnost nerealna iluzija. Stavljanje tačke je prihvatanje poraza, jer u životu često gubimo. A životni porazi su slični sa onim prelaznim rečenicama, oni popunjavaju prostor između dva lijepa događaja, između dvije velike misli i ideje života koje se otelotvore u nama. Zato je neophodno da, iako smo u taj prelaz uložili dosta riječi, poneki zarez, budemo spremni da je zaključimo stavljajući tačku, jer jedino tako možemo doći do novih velikih misli, jedino tako sebi utrti put ka nečem ljepšem.
A gdje su mi velike misli, kada stavljamo tačku na uspjeh? Više je prilika i za to. Jedna se nalazi u dobrom ukusu, u našem odnošenju prema uspjehu, prema sopstvenom kvalitetu. Kada smo u pravu, kada naša ideja prevlada i pobijedi u raspravi, tačka je upravo tu, u tome da ne likuje i ne trljamo drugima na nos. Ali to je više trivijalnost. Prava tačka je spremnost na prelazak, na promjenu. Ako su negativne tačke obilježene prihvatanjem poraza, pozitivne obilježava spremnost na promjenu. Najbolje što možemo učiniti sa životom je da dušu usmjerimo ka jednom cilju a najljepše što nam se može desiti je da taj cilj ostvarimo. Nakon što smo došli do toga mnogi od nas će pokleknuti, odlučiće da uživaju u svom uspjehu i neće biti spremni da postave svoj cilj dalje. Time će svoj vrijedan i lijep put uništiti pretjeranim uživanjem u njemu, izgubiće suštinu svoje prvobitne misije i ostaće u nepreglednom produžavanju te jedne rečenice bez želje da napišu novu. Sve sem života zaslužuje da dobije tačku i da se otvori novi list. Aristotel je govorio o tome da svi imamo potenciju za određene stvari i da se naša ispunjenost mjeri time koliko smo ispunili (aktuelizovali) svoju potenciju. Takođe je rekao da je duša u izvesnom smislu sve, što znači da može da obuhvati ogroman broj stvari, što u našoj priči znači da je na svakom od nas da osjetimo, ispišemo i stavimo tačku na mnogo vrijednih misli i ideja. Zato treba znati kada smo ispunili određenu suštinu, kada smo aktuelizovali svoj potencijal i kada treba preći na sledeći. Stavljanje tačke je i prihvatanje poraza i promjena, ona je zaokružavanje jednog ciklusa posle kojeg se treba baciti u sledeći. A za to je potrebna ogromna hrabrost.
Mnogo zanimljivo, moram priznati. necu ti reci dopada mi se, jer je to jedini komentar kojeg uistinu prezirem. ne svidja mi se i svidja mi se- najbezoblicniji i najtrivijalniji komentari koji nisu vrijedni paznje… to je bar moje misljenje.
ono sto mi se dopada je… hmmm… :D
pristup stvarima. ovaj post je jako podsticajan za citatelje. samo, ima jedna mala ispravka- jedna stvar u kojoj se ne slazemo. a to je da su tacke stavljenje na priznavanja poraza negativne. ne uzimam u obzir pozitivnost hrabrosti koja je potrebna da se takva tacka uopste stavi. ne, preci cu preko toga.
ono sto zelim reci je to da upravo takve tacke grade licnost, i pomazu joj da sazre u potpuniju osobu. kazu, promjene i poraz je najteze priznati, ali zato onaj koji to moze, ima srce, ili bar pola srca vise. za mene, koliko god negativne bile stvari na koje treba da stavimo tacku, sama cinjenica da smo to ucinili je sav taj minus pretvorila u plus, jer iz toga je nemoguce izaci bez iskustva, pouke… snage i hrabrosti, sto je najvaznije.
ugl… ja se raspisa, pa da ne duzim
hvala na pozivu,
Storm Ebonheart
Prvo, drago mi je da si posvetila paznju ovom sto pisem i mudrujem.
Drugo, hvala na iscrpnom komentaru.
E sad, moguce da se nismo razumjeli. Ja se slazem sa tim i htio sam da kazem da je vise nego bitno za nas da umijemo da zavrsimo nesto, da prihvatimo poraz i promjenimo ono lose u nama/nasem cinjenju. Na kraju sam samo rekao da su to „negativni“ primjeri u smislu da to nisu lijepe recenice naseg zivota, iako su bitne. Uspjeh je prihvatiti poraz, ali svejedno zalimo sto je poraz. Zato vise volimo pobjedu, iako znamo da je prihvatanje poraza vece dostignuce.
P.S. Nadam se da ces jos nesto ovdje procitati i naci zanimljivim :)
Super tekst, slažem se. :) Moj komentar je „malkice“ drugačiji od Storm Ebonheart. Ili sam ja u poslednje vreme sve vredniji, ili nalećem na sve dobre tekstove, ali svakako jedan od retkih koji sam pročitao do kraja. Odlična tema, i fino si to obradio. Staviti tačku na neuspeh je uvek bilo teško, svima, i to je otprilike spašavanje od propasti, ukoliko se shvati na vreme. Mene zanima stavljanje tačke na uspeh. Kada treba staviti tu tačku? Mislim da je veličina čoveka upravo u stavljanju tačke na uspeh. Znati kada prestati, i početi „novi život“. A taj novi život može biti taman neko prelaženje u naprednije stanje starog uspeha(iz veze u brak), kao i potpuni prestanak (penzionisanje u sportu, prestanak kada si na vrhuncu u nečemu). Što se prvog primera tiče, u tome je umetnost življenja, a drugi primer je čist dokaz veličine.
Bilo bi lepo znati staviti tačku na uspeh kao i na neuspeh.