5 years ago

Dobra predskazanja

 

“Dobra predskazanja“ je satirični roman koji potpisuju Teri Pračet i Nil Gejmen i koji za temu ima kraj svijeta i jedan urnebesni pogled na ideju Apokalipse, sa sve detaljima iz popularne kulture i njihovog tumačenja iste problematike. Moj tekst nije o kraju svijeta i nema ironičnu konotaciju. Predskazanje o kom govorim je zaista dobro i plod je osjećaja koji se u meni stvorio protekle sedmice i i dalje me ne pušta. Ono je inspirisano radom u gimnaziji, istoj ustanovi koju sam pohađao prije 6 godina, bivajući sada s druge strane katedre, na poziciji profesora filozofske grupe predmeta (filozofija, istorija religije, etika, građansko obrazovanje i logika). U nedjelju dana sam održao 20 časova i stekao sam neki utisak kako je to biti profesor i kakvi su srednjoškolci danas.

Iako 20 časova, kao ni 5 dana nisu dovoljan period da se da opširna ocjena bilo čega, mislim da se ne varam oko sledećih stvari. Za početak, predavanje u školi nije nimalo lak posao. Imate u prosjeku 4 časa na dan, ako želite maksimalno da ih odradite to znači da morate 3 sata u kontinuitetu da govorite nedovoljno zainteresovanoj (ponekad i neprijateljski nastrojenoj) publici. Još teže od same priče je uključivanje đaka u raspravu. Treba dobro znati koja ih tema može dovoljno zainteresovati, a da ih pretjerano ne isprovocira. Tema mora biti interesantna pa čak i provokativna ali samo do određenog nivoa, inače mir nećete lako povratiti. Naravno gore od toga je pokušaj uvođenja đaka u raspravu koju oni jednostavno ignorišu zbog nedovoljne zainteresovanosti za temu. Tu je i konstantna potreba da držite konce čitavog časa, da ste dobro pripremljeni (što zahtjeva neko vrijeme noć prije) i da zaista znate mnogo više od onog što ste planirali da ispredajete jer uvijek može neko neočekivano pitanje da iskoči. Sve ovo što sam naveo predstavlja manji problem. Veći problem je zadržati mir u razredu, naročito kada ste u situaciji u kojoj će vas pritiskati roditelji đaka, ljudi sa jakim političkim ili poslovnim uticajem, bilo direktno, bilo preko organa škole ili možda članova naše porodice. Danas se za svaki ekces traži glava profesora, a ne razmišlja se o tome da tinejdžeri zaista umiju biti nemogući i da većina problema potiče od njih i vaspitanja koje su ponijeli iz kuće. Ali ljudi koji će doći kod vas da se žale su oni koji su navikli silom da rješavaju probleme i nemaju naviku da gledaju prvo svoje greške. Srećom, ja takvih konflikata nisam imao jer sam vrlo kratko vrijeme proveo u školi, ali priče se čuju i takva atmosfera se osjeća. Ono što želim reći je da nisu svi profesori sveci, niti genijalci, i da su ponekad i oni krivi za loše stanje, ali je najčešće njihova krivica minimalna a posao izrazito zahtjevan. Uostalom, da vam ponude posao u prosvjeti, većina od vas bi samo odmahnula glavom. To vam govori nešto.

No, nisam htio o tome da pričam. Ovaj tekst je o dobrim predskazanjima koja su došla kao efekat pozitivnih vibracija koje sam pokupio radjeći sa srednjoškolcima. Uvijek sam odbijao da priznam da sam malo ostario i da postoji razlika između mene sada i mene sa 21 ili 17 godina. Jednostavno htio sam da mislim da sam samo malo pametniji, iskusniji i obrazovaniji ali da u suštini nema razlike. U školi sam vidio da to nije tako. Jedan od znakova starenja je kada počnete gledati sa podozrenjem neku mlađu generaciju, kada su vam strane, glupe i ružne odlike njihovog ponašanja, a njihova muzika, filmski ukus ili stil oblačenja potpuno odvratni. Naravno, malo ko je ekstreman do te mjere da spaja sve ovo ali dosta nas ima makar jedno od ovih podozrenja. Čim uhvatite sebe da mislite kako nečeg nije bilo u vašem vremenu ili kako su današnje mlade generacije objektivno gore od one vaše, shvatite da ste ostarili. Mene su djeca u školi podsjetila da je njihova generacija vrlo pametna, vrlo perspektivna, puna mišljenja, nerijetko sa dobrim ukusom za mnoge stvari, samo da ja to sa distance nisam htio, ili umio, da vidim.

Više me je stvari navelo da mislim ovako pozitivno o njima. Količinu vanškolskog znanja koje posjeduju i zainteresovanost za klasičnu literaturu, kultne filmove i velike muzičare, tako i za savremenu pop-kulturu je zavidna. Danas je lako izgubiti se u količini nekvaliteta koji nam se servira i majstorstvo je snaći se u tome i izvući ono kvalitetno. Ovi srednjoškolci (makar neki) u tome uspjevaju. Ovo dovodi do toga da upoređuju i sklapaju najneobičnije paralele, bilo da se radi o ozbiljnim kombinacijama ili šalama. Slatko sam se smijao kada sam čuo pitanje: „Da li je Kant bio nešto kao Šeldon iz Big Bang Theory?“. Ima smisla ovo pitanje mada u Šeldonovoj aroganciji ima mnogo više Hegelovog duha. Takođe sam vidio da, nakon što im se da prostora, ti mladi ljudi nemaju straha da se bore za svoje ideje i stavove, te da su ti stavovi vrijedni borbe jer su promišljeni, poduprti obrazovanjem te da u sebi nose vatru. Još važnija od toga je spremnost na slušanje. Kad god sam držao poslednji čas sam svima davao priliku da odu na pola predavanja zato što se taj sedmi čas uglavnom i ne drži, ali oni nisu odlazili, slušali su, pitali, argumentovali sa mnom i jednom prilikom smo ostali nekih pola sata nakon što se čas završio, pričajući ispred škole. Osim filozofije pokušavali smo da shvatimo etiku Mersoa u Kamijevom „Strancu“, kao i krivicu Jozefa K. iz „Procesa“. Pominjali smo i specijalnu teoriju relativiteta i razjašnjavali rođenje kvantne mehanike kao i suštinu ideje o kolektivno nesvjesnom. Vidjelo se da ima toliko toga što im nije poznato, ali o čemu su itekako željni da nauče i inkorporiraju u ono što dosad znaju i misle. Sa pravilnim pristupom, to su ljudi spremni da uzmu sve što svijet želi da im pruži a na svakom starijem i školovanijem je da svoja znanja podijeli sa njima.

Ne mogu vam riječima prenijeti suštinu dobrih predskazanja. Ona je pozitivan sveobuhvatan osjećaj koji me je nosio tih dana, zato što sam dijelio svoje znanje i svoje ideje sa novim ljudima koji su bili spremni da ih saslušaju, koji su takođe bili spremni da daju svoja mišljenja i ideje koje imaju o svijetu, o smislu života, o duši, o Bogu, ali i o malim, svakodnevnim stvarima. Dobro predskazanje se mora javiti svakome ko vidi da u velikom broju osamnaestogodišnjaka leži nevjerovatan potencijal. U Crnoj Gori je prije nekoliko dana počeo prvi masovni studentski protest. U srednjim školama pak rastu i razvijaju se neke buduće generacije studenata, koji će postati ljudi koji će možda biti zapaženi i pošteni lideri, genijalni umjetnici ili makar nadasve dobri i primjerni članovi zajednice. Naravno, neki od njih će postati obični partijski poslušnici, neki će možda pasti u kriminal, neki nikad neće imati svoje mišljenje nego će samo ponavljati što im drugi govore. Ali oni me ne interesuju, jer među njima ima dovoljno dobrih i vrijedih. To su ljudi od kojih već sada možemo nešto da naučimo ali i koji su spremni da preuzmu od vas sve dobro što im možete ponuditi. Možda, jednog dana u sadejstvu sa njima, i svim drugima koji su nam nepoznati a podjednako vrijedni možemo učiniti naš grad boljim mjestom za život, pa našu državu, naš kontinent a na kraju i čitav svijet. Zvuči veliko i nevjerovatno ali ovi ljudi, kao i na kraju krajeva i mi sami, imamo snage i potencijala za to. Eto, to su dobra predskazanja koja su mi oni pružili, jer se u meni opet probudila donedavno uspavana vjera u bolji svijet i bolje ljude.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: