5 years ago

Dobre vijesti

                   Petak prije podne, dan posle diplomskog. Sjedim i pijem neku ogromnu kafu u Nušićevoj sa prijateljem koji je istog jutra došao u Beograd. Dan prije se proslavljalo i redom su se posjećivale kafane tako da sam izrazito mamuran a plus sam spavao sa otvorenim prozorom tako da sam navukao neku prehladu. Usta su mi suva i ne postoji dovoljna količina vode koja može to da popravi. Na očima duboki podočnjaci i boli me dok gledam. Kijam. Ipak vodi se prijatan razgovor, valjda ne postoji to loše stanje kojem riječi ne mogu pomoći, bolje nego sva tečnost, kafa, ljekovi protiv bolova i ostalo. Tema je bila fudbal i mršave šanse crnogorske reprezentacije da uđe u baraž za evropsko prvenstvo kada sam primjetio da se jedna starija žena spotakla preko pločnika i pala. Podigao sam glavu i ugledao krv na njenoj ruci, otvoren prelom, možda i na dva mjesta, gospođa je bila starije, kosti krhke, tako da nije ni čudno. Htio sam joj pomoći ali već su tu bile dvije djevojke, jedan čovjek u tridesetima i žena koja je držala bebu. Svako je preuzeo na sebe određeni zadatak, pa je djevojka sa bebom umirivala staricu, dok su druge djevojke pošle u obližnji kafić po stolicu, da bi je pomenuti čovjek na nju podigao. Onda je izvadio telefon i pozvao kola hitne pomoći dok su je djevojke i dalje umirivale i bodrile. Još par ljudi je htjelo da pomogne, uključujući i mene, ali smo se vratili da ne bi pravili gužvu i uzimali svjež vazduh starici. Na kraju su došli bolničari i sve se mirno i dobro završilo.

Ovo što sam ispričao predstavlja istinit događaj, viđen iz mog ugla. U njemu sam mogao da se uvjerim da ljudi zaista mogu biti nesebični i dobri, i da žele pomoći nekome kome je to potrebno iako čak i ne poznaju tu osobu. I to nije prvi put. Bio sam svjedok jednog većeg broja situacija u kome je nekome bila potrebna pomoć, makar i simbolična, i uvijek se našao neko ko je bio spreman da pomogne, da učini nešto dobro za potpunog stranca. Otvorite sada novine, upalite televizor ili još bolje, otvorite stranu vašeg omiljenog portala za vijesti. Vidjećete većinom ružne strane ljudskog roda i svakodnevice, vidjećete gomilu nepravde, ružnih djela, mržnje. Ako otvorite komentare na svakoj od tih vijesti naći ćete makar jednog koji govori o tome kako su ljudi danas odvratni, kako se svaka vrijednost izgubila i kako zaslužujemo sve loše što nam se događa.

Nisam i nikad neću biti pobornik plasiranja vijesti kojima se anestetizira javnost i preko kojih im se nabijaju na nos ružičaste naočare. Ali kod nas to uglavnom i ne postoji. Kod nas se anestetizira na dva načina, i oba su puna mržnje i zlobe. Ili se raspiruju međunacionalne tenzije i nesporazumi ili se prenose šokantne vijesti o svirepim ubistvima, krađama, životima uništenih od droge, alkohola, kocke te o svakom mogućem nedostatku ljudskosti. O ovim prvima sam već pričao, i vjerovatno ću ponovo govoriti, ali to ovdje nije tema. Drugih ima gdje god se okrenete: mladić ubio djevojku, svoju majku i sebe sjekirom, ogromna tuča nastala nakon što je momak iz jedne grupe viknuo Srbija!; stariji čovjek izgubio sav novac na ruletu pa skočio sa zgrade, ostavio ženu i troje djece bez prebijene pare, mladić uhapšen nakon što je pokušao da obije trafiku ne bi li našao novac za heroin itd. Ovakvim pričama nas stalno bombarduju i ja ne želim da poreknem da su one istinite. Postoji mnogo toga ružnog oko nas i na to ne treba zatvarati oči. Ali šta je sa suprotnim dešavanjima? Gdje je priča o posjetiocima kafića koji su istog trena skočili da pomognu starici? Ili o slučajnim prolaznicima koji su spasili ženu od lopova? O momcima koji su najbolji prijatelji iako su različitih vjera i nacija? Ili recimo priča o momku koji je pod dejstvom lakih droga shvatio da mu je život bio besmislen i koji je odmah sjutra okrenuo novi list i postao uzoran građanin? Te priče su stvarne u istoj mjeri kao i one prethodne, loše. Ipak o njima slušamo rijetko, jedna takva priča ide na dvadeset negativnih i kao da nikad nema mjesta za lijepe vijesti, dobre vijesti.

Postoji više razloga tome i svi su podjednako ružni. Prvi je očigledan, ružne i šokantne vijesti se dobro prodaju jer ljudi vole da se skandalizuju o stvarima koje se dešavaju daleko od njih. U mnogima čuči voajer koji želi sve da zna o tuđoj prljavštini kao i o svemu gadnom i katastrofičnom. Drugi razlog leži u tome da malo ko voli da čuje o ljudima boljim od sebe. Mnogi među nama ne bi pomogli starici koja je krvavo slomila ruku, niti bi bili spremni da se druže sa svim ljudima oslobođeni predrasuda i dopišite sami. Zato ne vole da čitaju o tim dobrim ljudima i dobrim djelima, ona ih ugrožavaju i tjeraju ih da bolje razmisle o svom životu, da budu kritički nastrojeni prema svakoj svojoj misli i svom danu a dobro znamo da malo ko to želi. Zato se više vole ružna djela, jer ona služe kao hvalospjev sopstvenoj dobroti. Kada pročitaju o momku koji je zaklao svoju djevojku pa sebe oni to shvataju kao pohvalu i dovoljno im je da misle kako su normalni i dobri i nisu nikog zaklali tog dana, ali kada čitaju o tuđoj nesebičnosti i dobroti onda su razumljivo ugroženi jer se ne sjećaju kada su poslednji put učinili tako nešto. Možda zbog toga ima jako malo tih pozitivnih vijesti, jer ih je prvo teško naći, a i kad se nađe poneka onda je lako diskvalifikovati je, misliti da je izmišljena ili da takve stvari rade samo neke poslednje naivčine.

Želim sada reći zašto su bitne te pozitivne vijesti. Njihova svrha nije samo u tome da konstatuje da postoji neki dobar čovjek koji je učinio neko dobro djelo. To nije bitno. Bitno je koliko na nas utiču informacije iz naše neposredne okoline, a u ovakvom vremenu neposredna okolina su i novine i televizija i internet. Uzmite pa čitajte te ružne vijesti, pa čitajte komentare i razmislite kako ćete se osjećati. Sigurno će vam biti jako loše i nije isključeno da će te biti puni nekog kiselog stava prema svijetu a možda će vas pretvoriti u gore ljude. Naša okolina nas u velikoj mjeri oblikuje i niko ne živi sam za sebe zato što je svaki čovjek socijalno biće. Zbog toga dobre vijesti mogu biti terapija za sve nas, mogu sve one koji su željni ružnoće da probude iz te učmalosti i natjeraju ih da urade nešto. A one druge, koji ne žele ružnoću mogu da podsjete da nisu sami u svijetu, da nisu naivni zato što žele da čine dobro i da popravljaju stvari i da postoji toliko razloga za dobro. Neko vrijeme planiram da otvorim blog pod nazivom Pozitivni ljudi, koji će se baviti onima koji su činili dobre i lijepe stvari a da nisu tražili mnogo zauzvrat, ljudi o kojima ne znamo puno. Svako ko je zainteresovan je više nego dobrodošao da se pridruži. Svijet se može popraviti i time što konstatujemo šta je to lijepo u njemu. To lijepo će nam biti putokaz kako da činimo nešto još ljepše.

Ostavite komentar

4 Thoughts on “Dobre vijesti”

  1. Tek kad sam procitala tekst, shvatila sam da sam zaboravila da postoji i lepsa strana sveta, a da je ja nisam videla upravo zato sto toga u dnevnim vestima nema. Sto se tice jedne druge stvari – da ljudi vole skandale zato sto se onda oni osecaju zdravo i normalno, moram da priznam da mi je ta situacija delovala najpoznatije, jer sam nedavno imala toliko lepih vesti da podelim sa dragim ljudima, ali me niko nije cuo… Reakcije skoro da nije bilo, a vesti su bile takve da sam zaista ocekivala necije odusevljenje. Da li je problem u mojim ocekivanjima ili upravo u ljudskoj nesposobnosti da se nose sa lepim stvarima, zaista ne znam.
    Ali znam da je ovaj tekst sjajan.

  2. Prvo, dobrodosla na ovaj blog, nadam se da cemo se i dalje citati.
    Ne znam da li su ljudi bas toliko ogorceni (i losi) da ne mogu da cuju nista dobro, tj. da ne umiju to da cuju, ali da su se u nekoj mjeri zatvorili, to svakako jeste. Samo, mislim da je to izum novijeg doba, da nije bilo prije takvo sto mi samo sugerise da se situacija moze obrnuti, i da ponovo dobre vijesti mogu biti dobrodosle

%d bloggers like this: