5 years ago

Misao o londonskim neredima (uticaji Ostrva, nedjeljama kasnije)

            Za razliku od prethodnih tekstova, koji su predstavljali ideje i utiske koje je Ostrvo ostavilo na mene dok sam bio tamo, ovaj je drugačiji. On ne može biti direktan uticaj koji sam stekao dok sam bio u Londonu, jer su neredi počeli (srećom) nekih dvadesetak dana nakon što sam se vratio u Crnu Goru. Dvije nedjelje možda nisu dovoljan period da bi se u dovoljnoj mjeri shvatio mentalitet jednog grada ili naroda, ali predstavljaju određenu početnu tačku u sagledavanju nekog problema.

            Neredi su počeli nakon što je policija usmrtila hicima iz vatrenog oružija Marka Dugana, oca četvoro djece, koga je policija izvukla iz taksija u kome se nalazio. Početne informacije su sugerisale da je došlo do razmjene vatre i da policajci nisu krivi što je u njoj stradao Dugan, ali juče je izašao rezultat nezavisne istrage koja je zaključila da on nije posjedovao nikakvo oružije kod sebe i da je ubistvo bilo hladnokrvno. Reagujući na ovo, stotine su šestog avgusta izašle na ulice Totenhema u sjevernom dijelu Londona. Do večeri se taj broj povećavao i noć se završila nasilnim sukobima između policije i demonstranata, što je dovelo do velikog broja povređenih, uhapšenih a mnoge zgrade i radnje su gorele. Kako su dani prolazili protest se proširio na sve siromašnije krajeve Londona a nakon toga i na druge gradove Engleske, tako da su dosad zabilježeni protesti u Mančesteru, Liverpulu, Birmingemu, Notingemu, Vulverhemptonu i drugim krajevima koje smo dosad uglavnom poznavali po imenima fudbalskih klubovima. Trenutni bilans je preko 700 uhapšenih, 1 mrtav, ogroman broj povređenih među demonstrantima i policijom, kao i materijalna šteta koja se već mjeri u desetinama miliona funti. U London je dopremljeno čak 16 000 policajaca a imajte u vidu da u tom gradu postoji najviše sigurnosnih kamera po glavi stanovnika.

            Primjetili ste da koristim riječ demonstranti iako većina medija upotrebljava riječi kao što su nasilnici, kriminalci, lopovi. Zato bih prvo rekao par riječi o njima. Prvog dana protesta, naši mediji, ponavljajući papagajski ono što govore zapadne novine i televizija, su ih nazivali demonstrantima, nezadovoljnicima i sl. iz prostog razloga što mora da se napravi razlika između protesta kod nas i kod njih. Naši ljudi su uvijek huligani, divljaci, stoka, a ljudi zapada su demonstranti. Ali, kada je vrag odnio šalu i kada je čitav London ustao na noge, onda je priča morala da se okrene. Nemoguće da su to legitimno nezadovoljni ljudi, jer kako bi mogao da bude nezadovoljan narod države koja je članica EU, NATO i koja je jedan od predvodnika neoliberalne ekonomije, i nazvani su obesnicima, nasilnicima, huliganima. Pokušala je čak da se proda priča da su to emigranti koji opet nešto izvoljevaju, nalik na demonstracije u Parizu prije par godina ali smo na fotografijama mogli da vidimo crvenokose i plavokose anglosaksonce, kako rame uz rame sa crncima, indijcima, arapima zasipaju kamenicama policiju.

            Kako je dakle moguće da građani jedne tako bogate i prosperitetne zemlje nose u sebi toliko bijesa? Što se kriminalaca tiče, kao i huligana, njima ću se pozabaviti kasnije. Istina je da Londonci žive daleko bolje od nas, kao i od najvećeg dijela zemaljske kugle, ali takođe je istina da je London najskuplji grad u Evropi, da je od prošle godine inflacija bila 10%, da cijene osnovnih namirnica rastu mnogo više nego plate. I kada se sve ovo uzme u obzir, opet je standard daleko viši nego kod nas, a o slobodi izražavanja i količini dijaloga da ne govorimo. Ipak, ne treba zaboraviti da su Londonci daleko osvješćeniji od nas (skoro koliko i Atinjani) i da je institucija demonstracija (nasilnih i nenasilnih) kod njih izrazito jaka. Oni jednostavno ne žele da u svom komšiluku vide da policija hladnokrvno ubija jednog čovjeka, koji je u najgorem slučaju bio sitni kriminalac. Oni takođe ne žele da cijene stalno rastu dok plate padaju zbog navodne ekonomske krize, a da oni koji su tu krizu izazvali sebi dodjeljuju bonuse. Takođe, oni nemaju više ideala, jer je sistem ratnog neoliberalizma učinio sve da se bilo kakva teorija koja zagovara neki novi sistem uguši, a nisu ni toliko glupi da se bore za prevaziđene i poražene ideologije kao što je komunizam. Ti ljudi nisu ni toliko naivni da ih zaplaše baukom nekog starijeg i goreg vremena (kao što se stalno čini u Srbiji) niti su ovce da slijepo prate sve što kažu gospodari (kao u Crnoj Gori). Takav čovjek, uvrijeđen, ponižen, obespravljen, bez ideje za koju bi se borio jer mu je sve oduzeto, nema šta druge nego da ide i uništava, da bijes koji je njegova država ugradila u njemu okrene baš protiv te države, da preraste u anarhiju.

            Volio bih da ovdje pišem o britanskim neredima kao o revoluciji, kao o ustanku narodu protiv prenaduvanog balona liberalizma koji nas vuče u propast, ali mogu samo da govorim o neredima, o nasilnoj anarhiji. Tome su doprineli mnogi. Nema sumnje da su se u sve ovo umiješale bande, koje nisu zainteresovane za pravo i pravdu, već koriste novonastalu situaciju da utvrde svoje položaje i da poharaju što se poharati može. Isto tako priroda čovjeka je ono što u ljudima često budi najgore porive, tjerajući nas da činimo sitna zlodjela ne razmišljajući o budućnosti i eventualnom višem dobru. Zato ne poričem da su se legitimne demonstracije pretvorile u nerede. Ali, imajući u vidu koliko to ide na ruku britanskim vlastima jer mogu da kažu da nisu oni problem, da je njihov sistem u redu, već da je to samo grupa bijesnih izgrednika i bandita, ne bi me čudilo da u svemu tome postoje ubačeni elementi, koji će obesmisliti čitavu priču. Nije nemoguće da je vlast dala mig određenim strukturama da sve ovo pretvori u jednu ogromnu i obesnu pljačku. To će dovesti do toga da, umjesto da svi stavimo prst na čelo i krenemo u naše velike demonstracije, sve ovo otpišemo kao prolazno nasilje ljudi koji nemaju šta pametnije da rade u svom životu. Ipak, i sami demonstranti su tome krivi, jer svoj opravdani gnijev nisu iznijeli tamo gdje treba, nisu se organizovali i rasturali City i Canary Wharf, djelove Londona u kome sjedišta imaju velike banke i korporacije koje su izazvale krizu zbog kojih je poslova sve manje, dok su plate sve niže a troškovi života sve viši, nego su polupali radnje svojih komšija koji pate zbog sadašnje situacije kao i sami demonstranti. Takođe, oni nisu umarširali u Mayfair, gdje rezidencije imaju najveći bogataši (zlikovci) zapadnog svijeta, i spalili ga sa zemljom, već su zapalili zgrade u kojima žive obični ljudi koji sada ne znaju šta će i kako će. Zato se bojim da rađanje revolucije iz anarhije nije moguće u zapadnom svijetu, jer je previše onih koji to sabotiraju. Previše su moćni a običnog čovjeka je isuviše lako sluditi, zbuniti i probuditi u njemu ono najgore. Istovremeno, intelektualna elita (na čelu sa ljudima kao što je Bernar Anri Levi) će im zamazivati oči revolucijama po svijetu i kršenjima ljudskih prava, što će dovesti do toga da neće vidjeti da ih revolucija u arapskom svijetu ne zanima, jer imaju isuviše problema kod kuće. Ostaje samo nada da će sledeći put sve biti snažnije, oslobođenije od ideologije, i da narod neće dozvoliti da ga zbune, slome i manipulišu. Do tada, svaka čast Londoncima na dobroj namjeri i pokušaju.

Ostavite komentar

One Thought on “Misao o londonskim neredima (uticaji Ostrva, nedjeljama kasnije)”

%d bloggers like this: