5 years ago

Jedan utisak nakon gledanja mjuzikla Čikago (uticaj Ostrva, drugi zapis)

            Među stvarima koje London pruža su i ogroman kvalitet i raznovrsna ponuda kulturnih dešavanja. Tako nešto zaista nije čudno za tako veliki grad tog renomea, ali vrijedi pomenuti da ne pamtim kada mi se desilo da sam, od onoga što je bilo ponuđeno, htio da propratim makar 80% dešavanja. Zato je izbor pao na ono što je u ponudi najjeftnije, jer zaista nije bilo drugog načina da se odabere, sve je djelovalo podjednako privlačno i kvalitetno. Drugog dana mog boravka sam zato odlučio da pogledam mjuzikl “Čikago” jedan od kritički najhvaljenijih mjuzikla koji su izašli sa Brodveja. U međuvremenu sam saznao da je on zapravo urađen na osnovu predstave koja je igrala davne 1926. godine i koja je predstavljala satiru na tadašnju korumpiranu administraciju i sudstvo kao i na ideju kriminalaca kao zvijezda.

            Čikago se daje od 1979. i na londonskom West End-u, kraju u kome se nalazi veliki broj različitih pozorišta i zahvata Covent Garden, Soho i Leicester Square, raznovrsna, užurbana i na svoj način originalna područja koja su često bila mjesto dešavanja poznatih pjesama, filmova i knjiga. Ako tražite duh Londona koji nadilazi njegove građane, ovdje možete naći jedan njegov dio. Nego, da se vratimo na mjuzikl. Imajući u vidu popularnost filma Čikago, koji je osvojio 6 oskara, u kome su uloge tumačili Ketrin Zita Džons, Ričard Gir i Rene Zelveger, pretpostavljam da su neki od vas upoznati sa radnjom i atmosferom djela. U Čikagu dvadesetih godina, cvjetaju vodvilj, kriminal i korupcija a priča se fokusira na lokalnu zvijezdu Velmu Keli i djevojku iz pozadinskog hora Roksi Hart koje veže to da su počinile zločin iz strasti i da pokušavaju da se spasu od presude uz pomoć nemoralnog advokata Bili Flina i usput pokupe što više publiciteta. Možete pretpostaviti da, kao i većina mjuzikala, radnja nije pretjerano zamršena, niti pretjerano inteligentna, ali u svakom slučaju postoje jasne karakteristike svih likova, kao i stepene radnje. Ipak, ono što je donekle izdvaja je njena tema, za koju se u monologu na početku kaže da je “ubistvo, pohlepa, korupcija, zloupotreba, preljuba, izdaja – sve one stvari koje su nam bliske i drage srcu”.

            U samom mjuziklu, izuzev Roksinog muža Amosa, nema nijedne imalo pozitivne ličnosti a i on je pretjerana naivčina. To je donekle razumljivo, zbog teme i zbog pristupa koji nije preozbiljan i prije je satiričan prema nekim problemima. Opet, nije često da gledamo ispred sebe djelo u kome su maltene svi likovi negativni (a da ne spade u francuski realizam). Jasno je da su glavni likovi puni slabosti, hirova, zlobe i da ne treba da se saživljavamo sa njima, već da se smijemo i uživamo u sjajnim numerama koje mjuzikl nudi. Ipak, ovo me je podsjetilo na jednu staru tezu iz Aristotelove poetike. Govoreći o tipovima likova koja mora imati jedna tragedija on kaže da ta osoba ne smije biti previše bolja kao ni previše gora od nas da bi mogli da osjetimo njen bol i borbu, da se možemo saživjeti. Jedino ako se saživimo sa likovima možemo istinski uživati u onome što gledmao. Ovo nije kritika Čikaga, prije svega zato što je mjuzikl proizašao iz komedije, i da je samim tim tematika kao i atmosfera uvijek drugačija, da likovi mogu biti neozbiljniji i karikature, ali me je potaklo na razmišljanje. Gledajući današnje filmove, čitajući romane i posjećujući predstave, sve češće smo u prilici da vidimo potpuno negativne likove, kojima nisu strane sve one stvari koje smo gore pomenuli. Da li to znači da smo postali daleko gori nego što su bili stari Grci pa osjećamo bliskost u kontaktu sa takvim ljudima ili je nešto drugo u pitanju?

            Dovoljno je samo da prelistamo istoriju i nađemo u njoj hronologiju beščašća, zlobe, čudovišnosti da nam bude jasno da je zaista teško zamisliti da smo išta gori od naših predaka. Mislim da možemo pretpostaviti da nije onda to u pitanju. Zloba i dobrota su uvijek postojale, vjerovatno u jednakoj proporciji. Ljudi se često pozivaju na “dobra stara vremena”, pogotovo kada čitaju neke knjige anegdota i lijepih priča pa misle da je sve tako bilo. Recimo knjiga Marka Miljanova “Primjeri čojstva i junaštva” se zove “primjeri” zato što su to bile rijetkosti. Da su svi bili takvi, ne bi bilo potrebe da se piše knjiga koja navodi dobre primjere. Ne želim dalje da razvijam temu jer sam o njoj već pisao u tekstu pod nazivom “Generacije”. Prije će biti da je naše vrijeme ogoljenije u svakom pogledu umjetnosti i zabave i da je “dozvoljeno” mnogo više nego što je bilo ranije. Danas se ide do te mjere da čak nalazimo simpatije u djelima za one na koje su ljudi ranije gledali sa odvratnošću, ili su ih makar njihovi autori tako oblikovali. Tako u pozitivnom svjetlu može biti opisan masovni ubica, preljubnik, lažov, psihopata. Ranije su oni imali određene mane, ali uvijek su bili uopšteno dobri, i zato smo se mi identifikovali s njima, jer smo tu nalazili nešto bolju verziju sebe, nešto čemu bi mogli da težimo. Zato se danas diže glas protiv golotinje svuda, nemorala, nasilja i svaljuje se krivica na raznovrsna djela, bilo da su iz domena filma, književnosti, video igara ili nečeg četvrtog da predstavljaju uzore mlađim nasilnicima, prevarantima, zločincima.

            Na sve ovo me je podsjetilo gledanje Čikaga. I smatram da je takva, ogoljena umjetnost dio duha vremena u kome živimo. Ona, sama po sebi nije dobra, zato što daje mnogima izgovor da se nazivaju kreativcima a zapravo samo koriste ružne riječi i gadne opise. Ali tako je bilo i ranije, ljudi su sebe nazivali kreativnim a samo su moralisali i crtali lijepe stvari bez ikakvog smisla i cilja. Zato treba to ružno upotrebljavati sa smislom, a ne isključivo sebe radi. Genijalnost umjetnosti je u tome što može od nečega ružnog načiniti lijepo i dobro djelo, govorio je Kant i potpuno bio u pravu. Uzmimo samo djela Bukovskog i Dejvida Linča, kojima ružno i brutalno nije strano, a posjeduju nevjerovatno kvalitetan umjetnički izraz. Treba uvijek gledati šta je s druge strane medalje. A što se tiče onih koji krive takva djela za nasilje i zlo, samo im treba skrenuti pažnju da je mnogo nasilja postojalo i ranije, te da su oni odgovorni za njihovu djecu i da su iste godine (sa samo četiri dana razlike) rođeni Čarli Čaplin i Adolf Hitler a u tome kakav je ko postao sigurno su uticali i njihovi roditelji. Teško da se radilo o tome da je Hitler bio okružen nasilnom, a Čaplin duhovitom literaturom. Zato, ima dobrog u tome što je sve ogoljeno, jer se ništa ne krije od nas, vidimo svijet čak možda i ružniji nego što jeste, zato niko ne može da se poziva na nevinost, nego svako ima podjednaku obavezu da ga učini boljim i ljepšim. Možda nemamo s kim da se identifikujemo u tim djelima, ali možemo sebe postaviti u njih i biti dobrodošla promjena u svijetu oko nas.

Ostavite komentar

One Thought on “Jedan utisak nakon gledanja mjuzikla Čikago (uticaj Ostrva, drugi zapis)”

%d bloggers like this: