5 years ago

Na vrhu svijeta (uticaji Ostrva, prvi zapis)

            Ovo je sto-pedeseti upis na ovom blogu i za njega sam spremao nešto posebno. Kao i u stotom blogu, planirao sam da spojim tekstove drugih ljudi, čitalaca i prijatelja za tu posebnu priliku ali nažalost, nisam uspio da ih uklopim na zadovoljavajući način. Svaki od tih tekstova, sam za sebe, je veoma dobar, ali nisam uspio od njih da napravim cjelinu koja bi odgovorila na postavljenu temu u potpunosti. Tako da ćemo taj vid jubilarnog slavlja ostaviti za blog broj 200, a možda ti tekstovi ugledaju svjetlost dana na ovim stranama u nekom drugom vidu.

            Ovaj, kao i tekstovi koji će ga pratiti predstavljaju jednu mini-seriju, inspirisanu Londonom i britanskim ostrvom. Neću vam pričati o Vestminsterskoj opatiji ili Big Benu, kao ni o mjestima za izlazak, hrani, pivu ili predstavama u ovom velikom gradu. Nekoliko puta sam pisao utiske sa putovanja ali ovaj put ću to preskočiti iz dva razloga. Prvi se sastoji u nevjerovatnoj slojevitosti Londona i mogućnosti da se o njemu pišu tomovi, a da se opet ne zagrebe suština grada. Drugi je ličniji, jer koliko god tekstovi bili različiti od autora do autora, putopis je uvijek putopis, a ja bih radije da vam prenesem kako je boravak na Ostrvu uticao na mene, šta mi je padalo na pamet i o čemu sam razmišljao od momenta kada je moj avion uzletio sa beogradskog aerodroma. Na kraju krajeva, putopisa ima dovoljno, a ako želite kompleksnije opise talentovanijih stvaralaca koji su pisali o Londonu, obratite se Pekiću i Crnjanskom.

            Ideja za ovaj tekst mi je došla maltene odmah nakon poletanja, tako da predstavlja logičan početak ove mini serije. Kada je avion dostigao visinu od nekih 10 000 metara, podsjetio sam se kako je biti na matematički najvišoj tački meni zasad dostupnoj. Bio sam te sreće da je nebo bilo potpuno čisto a ja smješten pored prozora i u prilici da uživam gledajući raznovrsne predjele evropskog kontinenta. U početku sam pokušavao prepoznati šta tačno u tom trenutku prelećemo, i to mi nikako nije uspjevalo. Možda samo pokušavam da prikrijem slabo poznavanje geografije ali sam mišljenja da to zapravo i nije toliko bitno. Kada gledamo sa vrha svijeta, granice nestaju, zato što su to zamišljenje, rukom povučene podjele koje su neki ljudi, koje ne poznajemo, napravili bez naše dozvole u nekom drugom vremenu. Zato Bog, koji oduvijek gleda sa visine, oslobođen problema žablje perspektive, poznaje samo kategoriju čovjeka, individue, bez ikakvih predrasuda. Vrh svijeta nam daje mogućnost da nam se zgrade, planine, putevi, ljudi ukazuju samo kao pojedinačnosti, da izbrišemo ljudske predrasude i forme koje smo sami sebi nadjenuli. Planina postaje pitoma, visoka, sniježna, zgrada lijepa, poslovna, plava, a čovjek sa te visine mali i simpatičan. Nestaju prisvajanja koja smo sebi i stvarima nadjenuli, ostaju kvaliteti. Zato smatram da biti bez predrasuda znači biti bliži Bogu, jer pravi i vrhovni Bog ne može imati predrasude. Smatram da je i to protiv negativnog, jer na kraju krajeva Bogu nikad ništa negativno ne možemo, niti smijemo pripisati (sem u nekoj igri riječi, kada umjesto “dobar” kažemo “ne-zao”).

            Nije vrh svijeta samo matematičko stajanje iznad ostalih i šira perspektiva. Ko na brdu ‘ak i malo stoji, nam jeste prva asocijacija, ali ne mora biti i jedina. Za Edmunda Hilarija vrh svijeta jeste bilo to što se prvi popeo na Mount Everest, s druge strane, Džejms Kameron je nešto nalik tome (“ja sam kralj svijeta”) uzviknuo kada je njegov film, Titanik, pokupio čak 11 oskara. Ali ne mora vrh svijeta biti nešto istinski veliko, čemu će čitav svijet morati da aplaudira. Estetika kao filozofska disciplina razlikuje dvije kategorije koje uzima kao svoj predmet – lijepo i uzvišeno. Dok je lijepo jedno univerzalno osjećanje koje može maltene svako da osjeti, makar gledajući lijep cvijet, uzvišeno je malo komplikovanije. Bivajući unutrašnje osjećanje, ono ne zavisi samo od “uzvišenog događaja” već i od unutrašnjeg čula i moralnosti onoga ko prisustvuje tome što se događa, da bi ga pravilno iskusio. Uzvišen je tako osjećaj koji imamo posmatrajuči moćne sile koje nas u svakom smislu nadilaze, ali i sve što je nevjerovatno “veliko” i maltene nepojmljivo u svom postojanju za naša čula. A biti na vrhu svijeta, znači na određeni način dodirnuti uzvišeno, učestvovati u onome za šta nam se u prethodnom trenutku činilo da možemo samo posmatrati. To je unutrašnji osjećaj potpunosti, ostvarenja važnog cilja i zadovoljstvo koje ne prestaje zbog toga, nezavisno od toga da li ste u raspaloj sobi, kriptodepresiji, u kafiću, planini ili u avionu na 10 000 metara.

            Doći do vrha svijeta je zato cilj kojem težimo, jer kada dostignemo to osjećanje, onda ćemo sigurno sve posmatrati sa dobrom voljom, svakome davati šansu i o svemu suditi po njegovim kvalitetima. Vrh svijeta treba prvo odrediti pa onda sigurno koračati ka njemu, svakog dana određenim brojem koraka, ni presporo ni prebrzo. Ako idemo ka tome da dosegnemo vrh svijeta život nam neće proteći dok mi radimo druge stvari, već ćemo ga baš živjeti, u potpunosti. Za svakog od nas je vrh svijeta ono što nam je najbliže i najvažnije duši u određenom trenutku i kada ga dosegnemo, duša će biti na svom mjestu i bićemo u potpunosti ono što jesmo. Nećemo težiti da budemo ovakvi ili onakvi, niti ćemo bilo šta posmatrati koristoljubno, nečisto. “Duša je u izvesnom smislu sve”, govorio je Aristotel, i mi, upotpunjujući je, postajemo čitav svijet i bivamo iznad njega, kao i avionu. Za mene je vrh svijeta jedan poseban emotivni osjećaj, stiskanje za ruku istinskog saputnika i siguran korak napred. A šta nam je činiti kada vrh svijeta dosegnemo? Za tako nešto ću parafrazirati Artura Klarka – “sada je bio na vrhu svijeta i nije bio siguran šta će činiti sa tim, ali nešto će već smisliti”. Kada dosegnemo jedan, možemo, potpuniji nego ranije da zakoračimo ka sledećem vrhu, jer vrhova koje morate savladati nikad neće biti malo. U njima se nalazi sva ljepota življenja.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: