5 years ago

Postavljanje svijeta i uspostavljanje zemlje (šetajući Dukljom)

            Danas sam posjetio Duklju, stari rimski grad koji se nalazi u blizini Podgorice i koji je značajan po tome što predstavlja najveću urbanu cjelinu na prostoru Crne Gore iz antičkih vremena, te zbog toga što je dao ime prvoj srednjevjekovnoj državi na ovim prostorima. U poslednje vrijeme je plod određenih kontroverzi, sukoba i nekih ne-baš utemeljenih teorija tako da se za Duklju danas vezuje mnogo više nego što bi trebalo. Istina je da je Duklja rimski municipium (što predstavlja drugu klasu gradova podređenih Rimu, prva klasa su kolonije) osnovan u prvom vijeku nove ere, koga su pretježno naseljavali Rimljani i Iliri, sve do invazije Ostrogota u petom i razornog zemljotresa u šestom vijeku koji je potpuno razrušio život u antičkoj Duklji (Doklei). Smatra se da je imala do deset hiljada stanovnika, visoke gustine naseljenosti i da je struktura stanovništva bila razuđena, tj. iako su se njeni građani dominantno bavili poljoprivredom i stočarstvom postoji pretpostavka da je bilo raznovrsnih zanimanja, da je bilo pjesnika, glumaca i drugih.

            Mnogi će vam navoditi da je identitet ljudi na ovim prostorima vezan za antičku Duklju, što je jedno neozbiljno tumačenje. Čak ni Grci, koji su sačuvali ime, pismo, kulturu, jezik i neke običaje sa starim Atinjanima, Spartancima, Iraklioncima i ostalim, nemaju neke prave biološke veze sa njima, jednostavno ovi Grci nisu bliski ondašnjim. Koliko smo tek mi onda drugačiji, kada su nam kultura, običaji, vrijednosti, jezik i sve ostalo potpuno drugačiji od starih žitelja Duklje? O kasnijoj, srednjevjekovnoj Duklji, nakon što ona gubi svoj antički karakter u sedmom vijeku, takođe nema smisla govoriti, naši preci jesu Sloveni koji su je tada naselili, ali količina miješanja, ratova, seoba, promjena, nam govori da je čista romantika pričati o direktnim precima i posebnim vezama sa nekim ljudima koji su živjeli prije više od hiljadu godina. Jedina motivacija za tako nešto nam može biti sopstvena frustracija, koju onda liječimo baveći se dugotrajnim, kolektivnim ili recimo antičkim, identitetom.

            Ali postoji neka ljepota i bliskost koju nam Duklja može pružiti, a o kojoj, koliko je meni poznato, nismo nikad slušali. Šetajući njenin najužim centrom, po nekadašnjem forumu, oko zidina hramova, prolazeći kroz baziliku osjetio sam nešto što mi se rijetko dešavalo. Zapravo mislim da sam to osjetio samo jednom, na atinskoj Agori. Gledajući širinu foruma, zamišljajući buku starog vremena, trgovce kako se cjenkanju, učene ljude kako se raspravljaju, vojnike kako samo šetaju i razmeću se oružijem a većinu kako provodi svoj svakodnevni život ćaskajući, šetajući, smijući se, osjetio sam duh jednog prošlog, nikad ponovljivog vremena. Osjetio sam da, iako kulturološki ti ljudi nemaju skoro ništa zajedničko sa nama, ljudski su nam potpuno bliski. Oni su imali iste strahove, iste želje, iste dnevne probleme i životne dileme. I tu je naša sličnost sa njima, ali ne samo sa njima, na taj način su nam bliske i Maje i Kinezi i Maori. Na taj način naša djedovina je Tenohtitlan, Stounhendž, Piramide.

             To me je podsjetilo na Hajdegera i njegovu teoriju koja kaže da umjetnost govori istinu, da je ona postavljanje svijeta, uspostavljanje zemlje. Ne volim ga nešto pretjerano, ali smatram da je ovdje bio u pravu. Umjetnička djela uvijek opstaju duže i opisuju bolje svoje vrijeme od svega drugog i tako je od praistorijskog čovjeka do danas. Prve ljude opisuju crteži u pećini Lasko, Grke opisuju njihovi hramovi i statue velikih ljudi i bogova. Rim najbolje opisuje Koloseum, srednji vijek crkve i katedrale, renesansu djela Leonarda, Mikelanđela i Rafaela i tako dalje. Jedan svijet se postavlja kroz njegova karakteristična umjetnička djela, koja ga opisuju, ali imaju svoju svrhu samo u njemu. Danas možemo da se divimo statui Atine, ali ne možemo da osjetimo njenu funkciju, možemo da uživamo gledajući Koloseum, ali njegovu svrhu nemamo u svojoj duši, samo je racionalno razumijemo. Isto tako ne postoji u nama pravi osjećaj za dukljanski hram Romi i Dijani, za njihov forum, ili baziliku u kojoj su se dešavale sve važne odluke. Zato smo mi različiti od žitelja Duklje, ali njihova djela, njihovi mozaici, statue i građevine nam opisuju to vrijeme, daju nam mogućnost da razumijemo kako je tada bilo i da razmislimo o tome kako je sada. Mi Duklju shvatamo kroz oči dvadeset-prvog vijeka i tako treba i da ostane, nema života u prošlosti, samo pouka. Rekao sam da umjetnička djela uspostavljaju zemlju. Materijal za umjetničko djelo je nešto iz prirode, recimo kamen, ali za razliku od kamena koji i dalje stoji negdje u Spužu i ne služi ničemu, kamen koji je ugrađen u dukljansku baziliku uspostavlja zemlju kao takvu, jer govori istinu o čovjeku tada, kao što neki drugi kamen na drugom mjestu govori o tom čovjeku na tom mjestu. Sav taj materijal zajedno, ugrađen u formu umjetničko-upotrebljivog djela, govori jednu dugačku hroniku o ljudskom rodu u cjelini, kao i o svemu što svijet i život jesu.

            To je ljepota jednog arheološkog lokaliteta kao što je Duklja. Ona predstavlja prozor u jedan prošli svijet, govori nam o nekim davnim vremenima i nekim davnim ljudima, koji su, u tom čisto ljudskom okviru, nama jako bliski. Možda su se molili drugim bogovima, imali druge običaje i govorili drugim jezikom, ali su imali iste probleme kao mi danas i smijali su se podjednako lijepo. Ona je takođe most koji nam pokazuje jednu univerzalnost ljudskog djelanja na zemlji i priča priču o jednom vremenu rame uz rame sa nekim, daleko poznatijim gradovima i arheološkim lokalitetima. Šta možemo mi za nju učiniti danas? Mogli bi da se borimo da ta priča ne bude zaboravljena, već da se što više istražuje, da stručni ljudi imaju više vremena i sredstava da nam je približe. Mogli bi da manje paradiramo a više radimo na očuvanju. A što se tiče pominjanja predaka, takva priča je najgore što možemo činiti. Šta mi vrijedi da sam imao pretke koji su jahali Pegaza i ubijali hidre ako sam sam nečovjek. Ili šta ima veze ako su bili nepismene budale ako ja sam radim koliko mogu na ličnom obrazovanju, na podizanju svijesti i na stalnoj dobrobiti duha? Samo slabi mogu da se oblače u stara, izlizana a navodno junačka odijela. Takvo ordenje im nikad neće stajati jer im ne pripada, vrijeme ocjenjuje samo individualne napore i uspjehe. To je poruka koja se sve vrijeme provlači, da smo kao ljudi uvijek bili slični i da svi zajedno izgrađujemo svijet i uspostavljamo zemlju, svako u svoje vrijeme i na svoj način. Budimo što bolji u tome i što originalniji, jer svako vrijeme i svako mjesto je priča za sebe u toj velikoj hronici čovječanstva.

Ostavite komentar

2 Thoughts on “Postavljanje svijeta i uspostavljanje zemlje (šetajući Dukljom)”

  1. Odlican tekst!
    Podsetio me je na film i razgovor sa jednim rediteljem, koji se bavi prirodom istine. Sta je to istina i da li vazno da se ona sazna ili je vaznije kako se prema njoj odnosimo, jer kako se odnosimo prema istini, tako se odnosimo i prema istoriji i arheoloskim ostacima gradova ili junackim odelima.

  2. Hvala Arijel i bas je to poenta, kako se odnosimo prema necemu, jer mi sami oblikujemo nase istine mnogo vise nego sto smo toga svjesni. Nadam se da cemo se i dalje citati, posto se pauza u pisanju na ovom blogu zavrsava za koji dan :)

%d bloggers like this: