6 years ago

Bježati ka

            Kada razmišljamo o jeziku ili ga jednostavno govorimo, određene riječi spajamo bez razmišljanja da li bi one mogle funkcionisati na bilo koji drugi način. Takav je slučaj kad recimo kažemo da je osoba „oporavljena od nečeg“. Ako pomislimo da se neko oporavio, uvijek tu misao prati predlog „od“, zato što taj neko mora biti oporavljen od nečeg, inače zašto uopšte počinjati priču. Iako tu ne postoji neka logična nužnost, mogli smo reći da je on oporavljen zbog, ili oporavljen uprkos ili nešto treće, ali nekako te sintagme skoro da ne koristimo.

Jedan takav spoj riječi predstavlja moju današnju temu. Kada govorimo o bježanju, uvijek ga koristimo kao bježanje od nečega, nije bitno za našu priču čega. Jednostavno, ako smo već priznali da smo bili prinuđeni da bježimo, red je da spomenemo šta nas je to natjeralo na bijeg jer je to najšire prihvaćena forma tih riječi. Uvijek se bježi od nečeg (ili eventualno zbog nečeg), a ne do, uprkos, sa ili, a to će biti naša tema, nikad se ne bježi ka nečem. Ako koristimo predlog “ka”, onda smo prije toga uglavom koristili neki “mirniji” glagol kretanja, recimo idemo, putujemo, hodamo i ili eventualno težimo ka nečem. Nije potrebno ovo dalje da obrazlažem, riječi bježati ka se ne koriste zajedno i tu ne treba dalje izmišljati toplu vodu.

Ipak, jezik je živa stvar i riječi treba shvatati prije kao lego kockice. Istina, one možda jesu predviđenje za spravljanje onoga što nam kažu u uputstvu, ali ako pustimo našoj mašti na volju, možemo napraviti neke nove oblike, i tako od nečega što je bilo predviđeno za kamion, mi napravimo svemirski brod, jahtu ili zgradu. Taj novi oblik nam može biti upotrebljiviji, ljepši a samim tim i bolji od onog što je bilo namijenjeno. Takva je stvar i sa jezikom, rečeno nam je kako da ga upotrebljavamo, ali ako postoji način da ga koristimo bolje i ljepše i još važnije, ako može učiniti naš i život drugih ljepšim, onda smo dužni da se sa njim igramo kao što smo se nekad igrali lego kockicama. Ako sumnjate i pozivate na poštovanje pravila, jer smatrate da jezik održava suštinu stvari u objektivnom svijetu, time odričete svaki kreativni rad, borite se protiv svake poezije i proze, protiv mnogo lijepog i inspirativnog umovanja i najgore od svega, odričete čovjeku mogućnost da bude čovjek, već pravite od njega mašinu za bilježenje.

Zato želim da pričam ovom prilikom o bježanju ka, koliko god ta sintagma djelovala na prvi mah neprirodno. Moram prvo razjasniti zašto uopšte govorim o bježanju. Da živimo u nekom idealnom svijetu, vjerovatno ne bi nikad bili primorani da bježimo, već bi svaka kretnja bila plod zadovoljstva, a ne straha i potrebe. Ali prelistajmo samo današnje vijesti iz svijeta. Japan je podigao stepen opasnosti od radijacije na 7, što je najviši mogući nivo i izgleda da stanje u elektrani Fukušima prijeti da bude gore od onoga što se desilo u Černobilu prije 25 godina. Spekuliše se da do pretjerane kontaminacije radioaktivnim materijama dolazi zbog oklijevanja vlasti da potpuno ugase reaktore i krenu u njihovo zatrpavanje. Umjesto toga oni su se nadali da će sanirati preveliki problem kako bi imali što manje novčane gubitke i ta pohlepa prijeti da bude kobna po mnoge obične ljude. U međuvremenu za bombardovanje Libije, samo su SAD potrošile preko 600 miliona dolara, cifra kojom su mogli da riješe siromaštvo u makar jednoj afričkoj zemlji, a oni su taj novac “uložili” donoseći siromaštvo i patnju onima koji do sad nisu bili u takvim problemima. Ove globalne primjere možemo onda prevesti na mali nivo, i pročitati da su neke siledžije prebili i pokrali staricu, da je u obračunu kriminalaca stradala djevojčica koja je tuda prolazila i tako dalje. Iste bolne primjere ćemo naći u našim životima, svako ima svoje, nećemo ih nabrajati.

“Teret ovog svijeta je pretežak za leđa jednog čovjeka, a svjetski bol prejak da bi ga jedno srce nosilo u sebi”, pisao je Oskar Vajld i ništa ne možemo dodati toj misli. Opet, neki od nas ne mogu ignorisati sve to. Ne kažem da trče od nesreće do nesreće i plaču kako je sve nepravedno i teško, već jednostavno, pogađaju ih neke stvari, osjećaju ih kao da se njima dešavaju, možda zato što su im se nekad i desile i onda nanovo proživaljavaju i saosjećaju. Zbog svih tih teških stvari prinuđeni smo da bježimo, da bi nekako sebi olakšali sav taj teret. Tako možemo reći da bježimo od svjetskih nedaća, od nepravde, tuge, patnje i bola. Moramo bježati da se ne bi raspali ili se predali potpunom pesimizmu i mraku. I baš tu bih ja uključio ovu jezičku igru o kojoj pričam, nećemo više bježati od nečega, već bježati ka nečem, kad smo već očigledno prinuđeni da to činimo. Bježimo ka, zato što je to naša snaga da bi se borili protiv negativnog, da bi, ispunjeni nečim lijepim (tim nečim ka čemu smo pobjegli, u čemu god nalazimo tu ljepotu, sreću i snagu) mogli da opstajemo u tom tužnom svijetu i da naše činjenje uvijek bude na dobro tog istog svijeta. Bježanje od nije samo po sebi loše, ali daje našim mislima fokus prema tome lošem, zato što u toj riječi kažemo da bježimo od recimo patnje. Ali ako bježimo ka, onda je akcenat stavljen na to lijepo, na tu našu snagu, bježimo ka osmjehu, bježimo ka knjizi, ka ljubavi, ka vjeri u bolje. Ne zaboravljamo da ono loše postoji, jer inače ne bi bježali, ali nas ono ne deprimira, zato što mi bježimo u ono lijepo koje će nas okrijepiti i dati nam snage da ponovo izađemo na oči lošem, ružnom i nepravednom. To je ispravna snaga eskapizma, koji u zdravim količinama ima isključivo pozitivan uticaj na nas, pokazujući nam jedan bolji put koji mi usvajamo i onda pokušavamo unijeti u ovaj svijet, kakav je da je.  Eskapizam nas može održati i dati nam razloga da se borimo iz dana u dan. Zato ja neću više bježati od, već ću uvijek, kada me primoraju, bježati ka, da sjutra ne bi bilo potrebe za bilo kakvim bijegom. To je još jedan vid borbe protiv negativnog.

Ostavite komentar

2 Thoughts on “Bježati ka”

%d bloggers like this: