6 years ago

Simulakrumi

            Posle jedne prijatne i uglavnom nostalgične teme želim da se vratim na neke aktuelne probleme. Kao što sam u prošlom tekstu istakao, ljepota prošlih stvari ne smije da nas otupi za rat današnjeg vremena i za probleme sa kojima se suočavamo direktno ispred sebe. Ovih dana su aktuelne revolucije u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku i zemlje koje su njom obuhvaćene do dana kada ovo pišem su redom Tunis, Egipat, Libija, Bahrein, Iran i sad Jermenija. Nije još dovoljno jasno šta je razlog ovim revolucijama, odnosno njihovom usklađenošću i kontrolisanim presipanjem nezadovoljstva iz jedne u drugu državu. Neki će reći da je to spontano dešavanje naroda okrenuto protiv vladajuće vrhuške, a njihova želja je da uspostave demokratsko društvo nalik na zapadne sile, drugi da je plod oživljavanja islamskih država, nalik na ono što se desilo u Iranu prije više decenija. Treći, meni najneozbiljniji u ovome vide rađanja novih socijalističkih pokreta i da su to novi boljševici, da sa komunizmom nije gotovo jer on kreće nanovo iz Afrike. Ustvari, od njih su vjerovatno neozbiljniji (a bliski) oni koji smatraju da je narod, eto tako bez nekog razloga, odlučio da uzme stvari u svoje ruke i sam od sebe vlada, u utopističkoj anarhiji budućnosti. Moje mišljenje je zasad najbliže onom stavu koji kaže da je sve ovo orkestrirano iz nekih drugih centara, uključujući tu ideje, novac i logističku podršku, po scenarijima koje smo vidjeli u Srbiji, Ukrajini, Gruziji i (neuspjelo) već jednom u Iranu. Ipak, smatram da je preuranjeno davati ikakve ocjene, jer niko od nas ne može objektivno imati uvida u to šta se dešavalo i svaki od gornjih scenarija je donekle moguć, a možda je istina negdje sasvim drugo.
 
            Ono o čemu želim govoriti je skoro potpuno nepostajanje revolucija i bilo kakvih jačih nezadovoljstva naroda koje nešto mijenjaju u savremenom društvu. Postoje nezadovoljstva, postoje protesti, postoji čak nešto nalik na revoluciju ali rezultat je uvijek bio isti, novo pakovanje starog tipa vladavine. Tako nešto smo vidjeli nebrojeno puta. Neki će ići toliko daleko da tvrde da su sve revolucije inspirisane iz nekih udaljenih centara i da nikad nije bilog pravog „dešavanja naroda“. Ovako neprovjerene tvrdnje ne mogu da komentarišem jer sve što možemo imati spada u domen spekulacije. Ono o čemu da govorim je život u simulakrumima, odnosno da vam predočim jednu ideju filozofa Žana Bodrijara. Sve ovo je predstavljeno u njegovoj knjizi “Simulacije i simulakrumi” i predstavlja jednu kompleksnu viziju postmodernizma u kome živimo.
 
Ja ću se posvetiti samo jednom malo dijelu te knjige, posvećenom predstavljanju vremenskih epoha u kojima živimo kao simulakruma. Prvi epohalni simulakrum je bio renesansni period, zato što je to prvi neoriginalni period civilizacije. Dotad, koliko god nazadni bili srednji vijek i staro doba, oni su imali neku svoju originalnost i svoj smisao. Sa renesansom to nestaje, zato što je njena poenta kopiranje, oponašanje antičkog sistema života, njihovih vrijednosti i naročito umjetničkih sklonosti. Tako da renesansa biva samo kopija jednog drugog društva, ono nema svoje ideale već ih preuzima od drugih ljudi iz drugog vremena i tako počinjemo da živimo u jednom lažnom sistemu (tj. države koje sui male renesansu), jer nijedno vrijeme nije isto, te ljudi u srednjevjekovnoj Italiji i antičkoj Grčkoj ne mogu imati iste ideale i iste želje. Individualizam renesanse je ubijen u tome što nije poenta biti čovjek tog doba, tih ideja i tog vremena, već biti vjerna kopija nečeg starog.
 
Drugi simulakrum je simulakrum industrijskog doba, modernizma u kome kopiranje jedne te iste stvari zaglušujuje važnost postojanja bilo kakvog originala. Suština je imitirati određene unapred smišljene tipove, od najobičnijih predmeta sve do čovjeka. Zato stalno treba praviti istu čašu koju ćemo svi imati, istu formu odjeće, ali bitno je kopirati isti tip čovjeka, te su različiti ljudi primorani da ispunjavaju istu i uvijek identičnu ulogu rudara, vozača, mašiniste, slikara, političara, i svaka od ovih profesija poziva na jedan isti vid ponašanja. Ovome su doprinosili svi, čak i oni koji su se borili protiv takvog stanja, kao što je recimo Marks koji je ljudi nemilosrdno gurao u klase i od njih pravio klonove. Ovakav period društva ubija indivudualizam zato što nemilosrdno tjera ljude u već napravljene modle i od njih pravi tipove kakvi su mu potrebni, ne dozvoljavajući im da variraju od ovih prethodno uspostavljenih formi. Ipak, ova dva simulakruma nisu dovoljno dobra zato što su svojom restrikcijom omogućavali ljudima da se pobune i da potraže nešto drugačije, da pokušaju da promjene stvari, otud nekadašnje promjene sistema, uspješne revolucije, bivanje društva novim.
 
Zato je treći simulakrum, simulakrum postmodernizma, demokratije i izbora ispravio i ovu grešku. U današnjem društvu po tome, postoji samo simulakrum i njega je nemoguće promjeniti, nemoguće je vratiti se na nešto originalno. Ko je duže pratio ove tekstove, možda će se prisjetiti teksta o mogućnosti života “izvan društva” o tome kako sveopšti globalizam ne omogućava izlazak i rad protiv njega. Ovdje je nešto slično tome. Demokratsko društvo nam omogućuje simulaciju izbora, odnosno simulira nam osjećaj da nešto mijenjamo i da naš glas nešto znači dok zapravo sve uvijek ostaje isto, točkovi društva se kreću u nekom predoređenom pravcu, i mi ništa tu ne možemo promjeniti, bilo da smo bojktovali izbore, glasali na njima za vlast ili opoziciju ili da smo rušili skupštinu. Svaki od ovih scenarija vam je poznat, kao i njegovi rezultati. Lukavstvo simulakruma postmodernizma je u tome što nas je ubjedio da nešto mijenjamo, da je naš izbor bitan i time ne stižemo da razmislimo šta zapravo želimo. Tako umišljamo da biramo politički sistem i ubrajamo se u ljevičare, desničare, socijaliste, liberale, umišljamo originalnost u našem konformizmu, bilo da je taj konformizam onaj koji se vezuje za većinu ili neku od manjina. Tako smo urbani ili tradicionalni, ljubitelji nekog muzičkog žanra, umjetnički nastrojeni ili sportski tipovi, a sve to začinimo prigodnim izrazima, odjećom, društvom ili alkoholom koji pijemo. Na Bliskom istoku nošenje marame određenih boja pokazuje kojoj klasi pripadamo. Mi smo odavno prigrlili taj koncept i umišljamo da smo pripadnici određene grupacije pravim ili umišljenim šalom (to može biti bilo šta, od ponašanja, ukusa do odjeće). Time odričemo sebi individualnost a prihvatamo sveopšti simulakrum i život po simulaciji. Mislimo da biramo nešto i zato ne pokušavamo promjeniti sistem.
 
            Da se vratim na priču od početka. Ne mogu to tvrditi sa sigurnošću ali vidjećemo da li će nasljednici Ben Alija (Tunis) i Mubaraka (Egipat) nešto zaista promjeniti ili će sve biti simulacija izbora i promjene. Ipak, ako budem u pravu to će biti još jedan pokazatelj da je Bodrijar bio u pravu i da je iznad svega jedan vladajući simulakrum, koji u ovom slučaju predstavlja lažnost maltene svih naših izbora i time briše našu individualnost. Smiješno je da, u vremenu kada mislimo da smo najslobodniji i najindividualniji ikad, smo zapravo robovi oponašanja i da je dobar dio naše individualnosti odavno bio osmišljen i da je samo bilo potrebno da ubjedimo sami sebe da smo sve odabrali i da ne zbog toga odbacimo pravu promjenu i pravo razmišljanje svojom glavom. Tako nas ovo društvo tjera da idemo u osnovnu školu, pa u srednju, pa na fakultet, pa da tražimo posao, pa unapređenje, pa još jedno, pa penziju i da onda umremo. Ovim nam daje osjećaj da je ono za čim težimo stalno jedan korak dalje i nikad ne uspjevamo stati, zadovoljni, već samo guramo u neko nepoznato, nezadovoljni onim što imamo, već samo biramo i biramo. No, možda nešto i možemo odabrati, jer koliko god da moramo da biramo neke stvari, ne smijemo dozvoliti da nam jedni izbori diktiraju druge, da nam politička pripadnost određuje literarne sklonosti, ljubav prema jednom tipu muzike diktira tip oblačenja i tako dalje. Na kraju krajeva, čak i ako postoji simulakrum, moramo nešto odabrati, sa uvjerenjem da su naši izbori najbliži onom što mi realno jesmo. Ne bi se ove strane zvale protiv negativnog kad ne bi bilo nečeg pozitivnog za kraj, a ono stoji u sledećem ovaj put. Napolju je sunčan dan i more je prelijepo, stvoreno za šetnju dok se držite za ruke sa nekom dragom osobom i podijelite kafu na obali. Ako nemate more, šetajte negdje drugo. Ako vrijeme nije toliko lijepo, ostanite unutra, ali u dobrom društvu. Ako nemate koga da držite za ruku, sigurno imate nekog dragog s kim biste podjelili pivo. Ako već ne možemo na najvišem nivou mijenjati stvari makar možemo lijepo i smisleno proživjeti jedan dan, ovako sunčan, februarski.

Ostavite komentar

One Thought on “Simulakrumi”

  1. Једно мишљење о поменутим "револуцијама" :
    ,….. САД су у пуном залету дуго припремане стратегије да се на време реше аутораитарних и савеѕника неподобних за отварање ере „нефукционалних демократија“ и на Блискомм истоку које је не фуникционишу без директног уплива Вашигтона, ММФ и Светске банке …
    Симулакруми, симулакруми …….

%d bloggers like this: