6 years ago

Petocifreni broj

            Prvi telefonski broj koji smo imali ili makar onaj koji sam ja zapamtio imao je pet cifara. Bio je na staroj centrali i imao je dvojnika, veza je često bila loša a kada smo dobili dial-up internet trebalo je nekih sat vremena da se ostvari veza koja bi pukla za pet minuta. Ipak, sinoć sam se sjetio broja 25-140 i zaključio da mi je to omiljen skup cifara koje sam ikad zvao svojim. A svuda oko nas je mnoštvo brojeva, tih neljudskih oznaka kojima nas stavljaju u red i kojima nas sistem obezličuje. Tako za svakojake dokumente moramo znati JMBG, policajci nam često traže broj lične karte, kada putujemo moramo da damo broj pasoša, tu su još broj telefona, registracije, za firmu PIB broj i tako dalje.

            Ovo je ružniji dio ove priče koji može da posluži da se prikaže kakvim se sve simulacijama služi današnje društvo da bi nas dovelo u red i da bi našu individualnost svelo na niz cifara. Ne želim time da se bavim ovdje već to više ostavljam kao temu za razmišljanje kojoj se vrijedi vraćati. Niz 25140 mi se uvijek činio prelijepim, naizgled nema nikakav smisao i poklapanje izuzev možda da je 2+4=5+1 (i ako umjesto znaka jednakosti stavimo minus, dobićemo nulu koja je peta cifra ovdje) ali takve stvari malo kome zapadaju za oko. Iako volim ta poklapanja iskreno sumnjam da mi je baš zato ostao u tako lijepom sjećanju. Pamtite li vrijeme kada ste se sa društvom dogovarali preko fiksnog telefona i kada ste bitne stvari dogovarali isključivo tim putem? Onda ste ili kampovali pored telefona ili na prvi zvuk trčali ka slušalici da vam slučajno ne bi pobjegao poziv. Ili kada ste vi nekoga uporno tražili i niste mogli naći, zvonilo bi do kraja, ta osoba se ne bi javila i nikako ne bi mogla znati da ste je zvali pa biste vi opet pokušali kroz nekih petnaest minuta. Ako biste nešto dogovorili to se moralo ispoštovati, jer niste imali fiksni telefon pri sebi napolje kojim bi mogli da otkažete ili pomjerite za duže vremena neki sastanak. Nije bilo praktično, ali je imalo svog šarma i sa radošću se sjećamo tog vremena, kao što se uostalom svi rado sjećaju svog djetinjstva i bezbrižnosti koja ide sa tim. Većina od nas nije shvatala da je na par stotina kilometara rat i da je telefon predstavljao strepnju za naše majke, zbog tužnih vijesti koje bi mogao prenese. Ne, za nas je zvonjava značila igru, odlazak na sport ili neki drugi radostan momenat. I ko nam može zamjeriti što smo takvi bili kao djeca, ponašali smo se onako kako djeca umiju, nisi svi imali tu lagodnost.

            “Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve čarolijom nostalgije, pa i giljotinu” pisao je Kundera u knjizi koju sam već više puta citirao (Nepodnošljiva lakoća postojanja). Ovu misao dalje nastavlja obrazloženjem da danas svi pričaju o francuskoj revoluciji kao o plemenitom i epohalnom činu za ljudski rod, a da je giljotina bilo jedno neophodno oruđe da bi se raskrstilo sa starim i korumpiranim režimom te da bi civilizacija krenula dalje u svjetliju budućnost. Ali, kada bi isti ti živjeli u doba francuske revolucije i kada bi postojala velika vjerovatnoća da oni veoma brzo završe na istoj toj giljotini odjednom bi svo romantiziranje i sva nostalgija nestali. Neposredni strah, bivanje oči u oči sa nečim gorim od onog što imamo danas, izbiva svu nostalgiju iz priče. Moj stari fiksni telefon bi me teško ubio (sem ako ne bih bio meta nekog ne baš maštovitog ubice) ali moja nostalgija za njim bi se završila u trenutku kada bih stvarno bio prinuđen da zamjenim moj novi telefon sa tim starim. Tada radije biram šestocifreni broj koji mogu uvijek da nosim u džepu i koji će mi biti pri ruci kad mi zatreba.

            Pretpostavljam da svi imate nostalgije ovog tipa koje se završi sličnim rezonovanjem. Najlakše su one koje su vezane za te, tehničke stvari. Drag vam je stari televizor ili neki matori kompjuter, ali ipak se ne bi vraćali na to. Možda su vam drage i neke stare knjige ili muzika za kojom ste ludili, ali one ipak ne mogu da se porede sa ovim što volite danas, zato što ste druga osoba. One samo predstavljaju svjedočanstvo jednog prošlog vremena. Ali iz ovoga treba izvući jednu važnu poentu koju ne često ne vidimo bez ovakvih analogija. Zbog sveopšte ružnoće oko nas veoma često bježimo u prošlost, ne želimo da vidimo rat (bilo kog tipa) ispred nosa nego se povlačimo u mirni kavez nekog prošlog vremena, otupljujući se za ono današnje. Prije pola godina sam šetao ulicom u kojoj sam živio tokom dvije godine studiranja i prelijepo sam se osjećao, kao da je to bilo najljepše vrijeme mog života. A onda sam malo razmislio i sjetio se da sam tada bio tužniji nego danas, da sam imao veće probleme, da su mi želje bile budalaste a ideje nezrele. To vrijeme ima svoju ljepotu ali njegovo je mjesto u prošlosti. Uvijek za prošlost ostaje vezano ono najljepše, koje kao nekim velom prekrije sve ružne stvari. Ovim pokazujemo da ne umijemo jasno da sagledamo razlike između onog što je bilo i onoga što nam se danas pruža, te da svako vrijeme ima svoju ljepotu i da je najčešće buduće bolje od prošlog. Divno je bilo u osnovnoj školi, ali to nije ni primaći druženju i iskustvima srednje škole. Koliko god da je u srednjoj školi bilo lijepih stvari, većini nas je fakultet daleko značajniji u životu, i mnogo jača osjećanja imamo za to vrijeme i ono što nam je ostalo od njega. Lijepa je pjesma Jethro Tulla Living in the past ali to nije način na koji se može biti srećan. I kao što u meni jako lijepa sjećanja budi petocifreni broj, takva sjećanja budi i srednja škola i neka davnašnja želja i neko stanje. Ipak kada bi ono što imam danas iskreno zamjenio tim starim željama i stanjima u rukama bih imao glomazni telefon od pet cifara sa iskidanim kablom koji bi radio onda kada moj dvojnik ne bi telefonirao. Neka pet cifara obuhvati rumena svjetlost zalaska a ja ću sreću da nalazim u onome što imam danas.


Pitanje za sve koji ovo čitaju i nadam se uživaju – koji je vaš omiljeni broj (stari, petocifreni) i zašto?

Ostavite komentar

%d bloggers like this: