6 years ago

A šta ako je sve ciklično?

            Tekst s kojim namjeravam da premostim ovu staru i lijepu 2010.godinu sa novom i nadam se još boljom i ljepšom 2011. biće posvećen različitim posmatranjima vremenskog toka i šta sa njim možemo učiniti. Ovo je prvenstveno uticaj diplomskog rada koji mi oduzima najviše vremena poslednjih mjesec, dva pa zbog toga i nisam u mogućnosti da češće pišem te će se ova blog godina završiti neslavno što se tiče broja tekstova. Nadam se da makar kvalitet nije trpio zbog toga.
 
            Osnova mog rada predstavlja istraživanje dva posmatranje istorije, a u njihovoj suštini su dva posmatranja toka istorijskog i svakog drugog vremena. To su vrijeme izraženo u formi kruga i vrijeme izraženo u formi linije. Vrijeme linije je nama bliže, bilo da smo među onima koji govore da je suština istorije stalan napredak ili od onih koji smatraju da stalno propadamo, da smo sve gori i gori. U srži tog vjerovanja je da svijet ima svoj početak i da će nekad, u dalekoj ili bliskoj budućnosti, on imati svoj kraj. Osnov ovog posmatranja stvari je u tome da je svaki događaj neponovljiv, da postoje sličnosti ali da je u svojoj suštini svaki čovjek nov i poseban, da je svaka istorijska epoha nova i da sve ima svoje ishodište i vjerovatno neki svoj cilj. Ideja vremenske linije svoje širenje je doživjela sa hrišćanstvom koje jasno ocrtava početak svijeta, njegovu jedinstvenu i neponovljivu istoriju i nesigurnu budućnost koja će se završiti drugim dolaskom koje će i označiti kraj linije vremena. Rastom individualizma ova teorija je sve više prihvatana, da bi dolaskom prosvetiteljstva i vjere u vječni progres ona postala sasvim dominantno mišljenje. Njihov optimizam da ćemo ličnim i društvenim prosvećivanjem stalno napredovati na svim poljima koje će nekad u budućnosti rezultirati vječnim mirom, razumjevanjem, velikom količinom obrazovanja dovesti do blagostanja, uvažavanja, veće civilizovanosti i tako dalje je preovlađujuća misao današnjeg vremena. Individualizam je tu bitan zato što je ovo vjerovanje u stalan progres zapravo projektovanje sebe, kao osobe koja raste, razvija se, napreduje u čitav vremenski tok. To je pojačano time što direktno ispred sebe vidimo tehnološki napredak. O progresu neću više da pričam jer je on preovlađujuća struja mišljenja i siguran sam da svi imate neki stav o njemu.
 
            S druge strane je ciklizam viđen kao kružno kretanje svega ili, ljepše rečeno, vječno vraćanje istog. Dugo vremena sam bio ubijeđen da su oni koji su vjerovali u ovo neki usamljeni mislioci, raštrkani i nepovezani. Stvari stoje poprilično drugačije. Sve stare religije su imale neku formu ciklizma u sebi – zoroasterijanstvo, judaizam, budizam, taoizam, kao i kulture u kojima su se razvijale, tako ste to uvjerenje mogli naći u Vavilonu, kod Jevreja, u Kini i Indiji, u svim starim spisima ovih naroda, od Veda do Starog Zavjeta. Ciklizam je bio preovlađujući u vjerovanju starih Grka i mnogi filozofi su ga spominjali, a najsnažnije ga izrazili stoici. Oni su govorili da svijet traje u ciklusima od po 18 000 godina, nakon kojih se čitav svijet urušava u sebe i ponovo nastaje, a svi događaji se dešavaju na isti način. I ovo je bilo prirodno za njih, čovjek je bio okrenut spoljašnosti i vidio je ponavljanje kretanja sunca i mjeseca, ponavljanje godišnjih doba. Sve je išlo u krug i onda je smatrao da je čitava istorija takva i da je to zapravo suština. Dalje kroz istoriju ovaj koncept je pratio Ibn Haldun, Viko i na kraju najpoznatije obradio Fridrih Niče. Političke verzije ciklizma su tu poznatije ali o njima nećemo sad.
 
             Pitanje ovog teksta je šta činiti ako je ciklizam istinit, na način na koji su ga vidjeli stoici, Niče, pa i stari zavjet („šta je bilo to će biti, šta je činjeno to će se i činiti i nema ništa novo pod suncem”). Da li je moguće živjeti sa saznanjem da je ovaj život koji živite i koji ćete živjeti biti ponavljan iznova i iznova a da toga nećete biti ni svjesni, da li je moguće da ćemo stalno činiti iste stvari, iste gluposti i greške, doživljavati ista razočaranja i muke? Po svemu što znamo, ovo nije nemoguće. Ovakva misao bi mene lično mogla da navede da vrištim, da sam užasnut i da svijet odjednom postaje nemoguće težak. Jer nekako je lakše sa svijetom prave linije, stvari koje su bile, čak i ako su bile dobre, neće se nikad ponavljati, one su jedinstvene, kao i sve stvari koje me čekaju. Ono što će me mučiti će proći, ljudska glupost će možda jednom nestati i ništa nije stalno. Takođe svaka moja odluka nije toliko bitna i popravljiva je, za sve se može reći “bilo pa prošlo”.
 
            A opet, šta ako je sve ciklično? I šta ako je ovo što sada proživljavamo prvi od tih ciklusa, prvi život, onaj po čemu će se sve stalno ponavljati? Neko bi mogao reći da pojednostavljujem ciklične procese, ali nije nemoguće da za njih postoji jedno “prvo dešavanje” koje postaje osnov za sva koja slijede, i ja lično stojim pri tako nekom uvjerenju. Naravno, ovo možda nije prvo, ali ako jeste onda je zaista bitno i neophodno je u to vjerovati da bi bili aktivni učesnici ovog života. Suprotno linearnom vremenu, sada svaka naša odluka ima ogromnu važnost, jer će uvijek biti iznova ponavljana. Takođe, sjetite se najljepših stvari i najljepših osjećaja koje ste imali i shvatite da oni nisu izgubljeni, i da niste osuđeni da ih ponovo proživljavate kroz sjećanja ili jeftine imitacije, već da ćete ih nekad opet osjetiti, jednako snažno i lijepo. Što se teških stvari tiče možda su neke od njih bile jako bitne da vas izgrade u dobru osobu kakvi ste danas, možda su imale neki smisao. A ako nisu nikakav, onda od danas možete da se trudite da ih što manje bude i da ih što bolje prihvatate. Sa znanjem da će ovaj život stalno da se ponavlja a da ga mi nećemo biti svjesni ostaje nam samo da činimo sve i da uredimo svoj život od danas na dalje na što bolji način, jer su to stvari od beskonačne važnosti za nas. Ponavljanje svega je možda težak teret, ali je na neki način najbolje otrežnjenje, svaka odluka postaje bitna i treba da se radujemo svemu dobrom što ćemo stalno osjećati. Ja sam zadovoljan što ću ponovo proživjeti prelijepu 2010. A nadam se da ću učiniti sve da mi i sledeća godina bude takva, uvijek i svagda. Sve je ovo misaoni eksperiment, ali opet ostaje da, ako je stvarno tako, treba dati sve od sebe da učinimo život najboljim za samog sebe i drage ljude oko nas u ovom i svim sledećim životima koji će se ponavljati. Tako, ciklizam je oslobođenje, jer veća odgovornost može da stvori veći kvalitet svega. Nova godina je jedan novi ciklus na kome možete napraviti jedan presjek, iskoristite ga da provjerite koliko ste napravili šta ste učinili i kuda planirate dalje ići i onda učinite sve da sledeća bude daleko bolja. Možda tako popravljate svoj život za sva vremena. Ja svakom od vas, ponaosob, da sve što činite, želite i mislite bude dobro i lijepo, a okolnosti će se već nekako urediti. Srećni praznici.

Ostavite komentar

3 Thoughts on “A šta ako je sve ciklično?”

  1. U mikrosferi sve mi izgleda kao amplitudno kretanje. Odnosno, stanovišta sam da imamo svoje dobre i svoje loše trenutke koji su opet "spakovani" u različite cikluse na širem planu. Da se ne rasplinjavam previše. Želim ti srećnu Novu i uspešno privođenje kraju diplomskog rada. :)

  2. Aj ne prdi zivotati,molim te.Imas li dokaz za to.Jedes govna sa onima zajedno sto govore o strunama holografskoj proekciji.Molim te,ja sam itekako svjesan da smo izgradjeni od atoma i jos sitnih djelova cestice,isto tako mogu da tvrdim da postoji bezbroj cestica.I po kojoj osnovi su otkrili hologram,rekli su im Vanzemaljci koje su i sami pobili ? ? itd itd smucio mi se zivot,iskreno posraliste se u njega evoo me boli glava 4 nedelje zbok jebenog matriksa.Da nisam procitao nebih ni znao da fantaziraju minimum 20 godina…

%d bloggers like this: