6 years ago

Kapiten, čuvar i vladalac

            Bilo da ste se bavili sportom ili da ste samo poštovalac neke od igara, uloga kapitena je jedna koja vam vjerovatno nije izmakla. Igrač koji je najčešće najstariji i najiskusniji, predstavlja predvodnika ekipe, onog ko rijetko postigne najviše koševa, da gol ili poentira na  neki treći način. Iako uglavnom ima najveću minutažu, rijetko je najefikasniji, još rjeđe je u centru pažnje i samo pravi poznavaoci mogu ponekad utvrditi koja je njegova svrha uopšte na terenu. Izraz „kapiten kapitenski“ se vrlo često čuje na utakmicama timova koji imaju tako izraženu ličnost. Primjer za to ste recimo mogli da vidite u liku Nenada Krstića iz reprezentacije Srbije na proteklom svjetskom prvenstvu u košarci. Igrač koga nigdje nije bilo kada se punio protivnik, kada su se svi razigravali u napadu i lagano hvatali lopte u odbrani. Ali čim bi zagustilo, pala koncentracija, on bi se odnekud pojavio, napravio faul u odbrani da pokaže da se ne protivnik ne može tako lako šetati u napadu, i onda dao par koševa na drugoj strani da bi povratio moral ekipi. Još je bolji pokazatelj uloga Petra Božića u Partizanu. Mada sam oduvijek navijao za Zvezdu, nisu mogli da me mimoiđu veliki uspjesi KK Partizan proteklih godina i nisam mogao a da ne navijam za njih u evropskim mečevima. Božić je kapiten i igrač koji je sposoban da provede 30 minuta na parketu (od 40 koliko traje utakmica), ne postigne nijedan koš, napravi 5 faulova i zabilježi indeks korisnosti od minus 5. I opet, njegov tim je pobjedio. Košarkaške neznalice bi rekle da je samo smetao i da je trener idiot i da je pobjeda mogla biti lakša bez ovog „nesposobnjakovića“. Ali kada uzmemo u obzir da je sa njegovom takvom igrom, mladi Partizan pobjeđivao iskusnije i mnogo bogatije ekipe kao što su Barselona, Panatanaikos i drugi, moramo pomisliti da je nešto drugo u pitanju, da on ima svoju svrhu. To su uglavnom bodrenje mlađih, ulivanje sigurnosti i samopouzdanja ekipi kada psihički padne, kao i uloga onoga ko će uvijek uraditi nešto na svoju štetu a u korist tima. Mada je kapitenska traka ponos svakog igrača, ipak malo ko hrli ka njoj, jer da bi bio dobar kapiten, mora uvijek staviti tim ispred sebe, mora na neki način služiti svim ostalim igračima. Sad pokušavam da se sjetim tako nekog igrača u fudbalu, ali niko od aktuelnih igrača mi ne pada na um (takav je recimo bio Roj Kin u Mančesteru nekad). Možda su najbliži tome Aleks Del Pjero iz Juventusa i Džon Teri iz Čelzija.

            Sva ova sportska priča dolazi iz jednog neobičnog sna koji sam imao. Sanjao sam da su me zvali iz nekih novina i zamolili, kao ljubitelja sporta da napišem, šta je po mom mišljenju svrha kapitena u jednom sportskom timu. Kroz taj san sam pisao odgovor u kome sam rekao da je to najiskreniji timski igrač, jer uvijek stavlja dobrobit tima ispred sebe, sve što on radi je u svrhu pobjede i titule, a ništa u svrhu samopromocije, boljeg ugovora, skupog transfera i snimanja reklama. Pravih kapitena je sve manje čini mi se. Kada sam se probudio primjetio sam da me ova definicija kapitena neobično potsjeća na čuvare-vladare iz Platonove Države. Kada Platon govori koja država bi bila idealna, između ostalog kaže da bi to bila ona u kojoj se ljudi ne bi utrkivali da vladaju, nego bi štaviše bježali od te pozicije. Stvar je u tome da vladar u toj idealnoj tvorevini ne bi imao nikakvu korist za sebe, već bi njegova suština bila u tome da služi svima, da njegova ličnost u potpunosti bude podređena dobrobiti države i građana.

            Moderna država nikad nije ni pokušala da se približi ovom idealu i on zasad ostaje samo pusti san, kao i još mnogo ideja koje je izložio. Među njima bi bile definisanje funkcije države kao nečeg što postoji zarad osiguranja pravednosti pojedinca, tj. shvatanja države kao nečeg što postoji radi građana, a ne građana kao onih što služe državi. Vrijedi još istaći ideju o nepotrebnosti gomilanja bogatstava, isključiv odbrambeni karakter vojske (čuvanje granica države, nikad invazija, takozvani odbrambeni rat na tuđoj teritoriji je takođe prekršaj), potpuna jednakost muškaraca i žena u svim zanimanjima (suštinska, a ne današnja koju osiguravaju isključivo politički ključevi, umjesto svijesti i volje) i drugo. Treba ovdje istaći da Platonova država, kao jedan ideal, nikad ne može biti dostižna, ona je osmišljena kao vrhunska tvorevina, paradigma države, prema kojoj ćemo određivati kvalitet svih ostalih država. Što živimo u boljoj državi, to će ona biti bliža idealu.

            Posle dugo vremena na ovim stranicama, mislim da je ovo tekst koji nema jasno izraženu poentu. Jednostavno, želio sam da odgovorim na zahtjev iz sna, a na vama je da izvučete iz njega šta želite. Smatram da je interesantno kada preporuke iz politike zažive u nekoj drugoj grani, u ovom slučaju sportu. Možda samo možemo da se nadamo da će jednog dana naš predsjednik prema nama imati odnos koji Petar Božić ima prema navijačima Partizana. Da će biti tu i kada je teško i kada ne ide davati sve od sebe, a kada nam sve bude išlo lako, kada budemo uspjevali, kada smo najbolji, biti negdje u pozadini, ne tražiti svoju zaslugu već pokazati da je najveći time što ne želi da parazitira na uspjehu, da ističe svoj doprinos nego će biti u pozadini, zadovoljan što je njegovo služenje nas odvelo u visine. A mi ćemo onda umjeti to da cijenimo.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: