6 years ago

Značaj jezika

            Imam tu (ne)sreću da dobar dio meni bliskih ljudi dolazi iz struke filologa. Neki od njih su diplomirali na raznoraznim stranim jezicima, neki su čisti lingvisti, a nekima je književnost prva. Ono što ih vezuje je ljubav prema riječima, bilo nekim određenim koje tako lijepo zvuče u određenom jeziku, ili možda o tome kako je neka druga riječ nastala, šta je prije značila, ili o objašnjavanju kako neka riječ zvuči baš kao ono što opisuje (kada kažete odvratno, prosto osjećate odvratnost na usnama). U svakom slučaju, sve to je i na mene imalo uticaja, pojedinačne riječi, kao i mnogi jezički problemi su nešto što me zaista zanima i nerijetko sam na ovim stranicama ukazivao na to koliko je važno da obratimo daleko više pažnje na sopstveni, kao i jezik okoline i društva.
 
            Ovaj tekst će biti obilježen sa tri pitanja. Prvo je: zašto je jezik toliko bitan, kada ionako možemo da mislimo u slikama, stranim riječima, uostalom jezik je samo oruđe kojim se koristimo i imamo potpunu vlast nad njim, zar ne? Ustvari, istina je mnogo dalja od ovoga. S jedne strane mi usvajamo razne termine za različite stvari, a jednim usvojeni, ovi termini za sva vremena određuju naš stav prema određenoj stvari, ako ne stanemo i duboko razmislimo o njom. Raznorazna istraživanja psihologa dokazuju istinitost ove tvrdnje, prvenstveno preko trivijalnih stvari: ispitujući različite nacionalne grupe (francuze i špance u ovom slučaju), istraživači su im dali za zadatak da zamisle kakav bi glas imala viljuška. Eksperiment zvuči blesavo, ali ima svoj smisao. Svi do jednog, Francuzi su opisali glas viljuške kao ženstven, blag, umilan itd. jer u francuskom viljuška je ženskog roda i kaže se la fourchette. Zvuči ženski, zar ne? Španci su s druge strane davali viljušci snažan siguran glas, neki komičan i zabavan, ali u svakom slučaju muški. Iz prostog razloga što na španskom viljuška je muškog roda uz jak prizvuk – el tenedor! Moglo bi se reći da je ovo nebitna slučajnost, ipak istina leži na drugoj strani. Osobine koje nesvjesno pripisujemo nekom predmetu, pokretu, ideji, a koje nam je nametnuo jezik, utiču na naše odluke u budućnost. Ako nešto percipiramo kao snažno i muževno, tražićemo baš da predmet bude baš takav, inače neće biti dovoljno dobar za nas. Prisjetite se na momenat da li imate nekog rođaka ili prijatelja koji je ljevoruk, i zapitajte se da li je on/ona imao problem sa određivanjem koja je desna a koja lijeva strana. Razlog za to je prost, u svijetu gdje su dešnjaci većina, kada objašnjavamo nekom koja je desna strana kažemo da je to jača strana, strana koja drži olovku i zbog toga ljevaci nerijetko smatraju da je njihova jača strana (lijeva) zapravo desna i obično je ljevoruku djecu teže naučiti nekim prostim radnjama iako su jednako sposobni, ako ne i sposobniji od desnorukih. Ovo može da utiče i na kompleksne emocije i misli, ako smo previše čitali tugaljivu poeziju, kada smo u nekoj vezi, mislićemo da to nije ljubav ako je sve u redu, ako nema stalnih svađa, muka i lomova. Naš um je toliko jak da nas ubijedi u neke prethodno usvojene kategorije, iako je realnost možda sasvim drukčija.
 
            Nadam se da sam ovim uspio da vas ubijedim u važnost riječi na svakodnevnom nivou. Time stižemo do drugog pitanja: kolika je važnost jezika u umjetnosti, nauci, filozofiji? Svi oni sigurno prvo dobro razmisle o pojmovima koje koriste u svojim djelima, eksperimentima, umovanjima. Nije tako, češće njihovi pojmovi utiru put njihovom istraživanju. Mogu da vam dam par primjera iz filozofije, discipline meni najbliže. Kada se rade antički tekstovi, najbolje je da znate originalan jezik. Većina nas ga nažalost ne zna pa smo prinuđeni da čitamo prevode. Ipak u tim prevodima suštinski pojmovi se nikad ne prevode, tako za riječ telos, koja se najbliže prevodi kao svrha, nikad nećemo upotrebiti naš termin već ćemo uvijek ostajati na tom telos. Razlog je vrlo prost – ono što, recimo Aristotel, shvata pod svrhom, nije identično sa onim što mi danas shvatamo pod svrhom, a prevođenjem te riječi bi se stavili u poziciju da Aristotela posmatramo pretjerano savremenim očima i da time izgubimo dobar dio smisla. Jezik bi nas time ograničio da nešto shvatimo daleko uže od njegovog pravog značenja, stalno govoreći – aha to je svrha, ništa specijalno. Drugi primjer bi se mogao izvesti iz toga kakve su se filozofije razvile u kakvim kulturama. Uzmimo Englesku i Njemačku za primjer. U Engleskoj se razvio empirizam a kasnije analitička filozofija, pravci koji su najprizemniji i najmaterijalističkiji među svim filozofskim strujama, koji daju prednost čulima, svakodnevici, jeziku, a daleko se manje bave nečim idealnim, nekim smislom života, Bogom, kompleksnom metafizikom i ontologijom. Za ovakav stav uzroci se mogu tražiti u nasleđu, protestanskoj tradiciji ali u velikoj mjeri i u jeziku. Kada riječju mind možete opisati um, razum, mozak i dušu, prirodno je pretpostaviti da ćete u jednom trenutku pomisliti da su sve te stvari iste. Engleska filzofska tradicija je jedna od rijetkih u kojoj se ne razlikuju um i razum (ili to čine samo neki izuzeci), opet zbog jezika. S druge strane, priroda njemačkog jezika je da se maltene svaka riječ može uklopiti sa nekom drugom, tako da u njemačkoj filozofiji imamo takve fantastične konstrukcije kao što su tubistvovanje, predručnost, sebe-u-djelo-stavljanje i šta sve ne. Zato nije ni čudo da je njemačka filozofija mahom okrenuta idealizmu, ontologiji, normativnoj etici i slično. Pretpostavljam da se slični primjeri mogu naći i u drugim disciplinama, ali ne smatram sebe dovoljno stručnim da pričam sada o njima. Takođe, ovo utiče i na način na koji mi percipiramo pomenuta djela, jer ih posmatramo kroz svoje pojmove koliko god pokušavali da izađemo iz njih.
 
            Za kraj ostaje treće pitanje: šta možemo učiniti sa ovim i zašto je to bitno u današnjem društvu? Danas postoje velike polemike šta da se radi sa jezikom koji se nekad zvao srpskohrvatski i većina rasprava se vodi oko jedne stvari koja je u suštini trivijalna – kako će se taj jezik u kojoj državi zvati. Nacionalni identitet ima određenu važnost, to je istina, ali je u suštini ipak prolazna stvar, nacije nastaju i nestaju, mijenjaju se, i ime je tu najmanje važno od svega. Ono što se dešava u pozadini je uvođenje ogromne količine anahronih i prevaziđenjih riječi, suludih gramatičkih pravila, jezičkih promjena i javnost, umjesto da se isključivo bavi imenom bi mogla da napravi pritisak na političare da ne dozvole neukim i zaslijepljenim ljudima da prčkaju po jeziku, to možda neće uticati direktno na vas, ali taj izmijenjen i nakaradan jezik će ostaviti veliki pečat na to kako vaša djeca vide stvari oko sebe, kako shvataju djela umjetnosti i nauke, kako misle o malim i velikim stvarima. A tako nešto ne smijemo ostaviti slučaju.

Ostavite komentar

One Thought on “Značaj jezika”

  1. Riječi ulaze i izlaze iz jezika i ne znam može li se reći da su neke od njih “prevaziđene”. Upravo kao što se koristi riječ “telos” kako bi se shvatio način Aristotelova razmišljanja, tako se ne pokušava usuvremeniti neki stari tekst.
    Slažem se da jezik znatno utječe na predodžbu naše djece o svijetu i svemu, samo se razlikujemo po onome što želimo da naša djeca misle.
    To nije pitanje jezka nego vrijednosnog stava o nacijama u ovom slučaju.
    Takvo je i pitanje srpskog i hrvatskog jezika, iako jest lingvističko pitanje (o tome se mnogo pisalo sa obje strane) to je više sociološko politički problem.
    Nemam namjeru generalizirati ali sa srpske se strane usporedno javljala ideja da Hrvati nemaju svoj jezik nego govore srpski, kao i da su Hrvati zapravo Srbi katolici. To nisu dvije stvari već jedna te ista.
    Kao što ljudi ne shvaćaju da se ne može govoriti o bosanskom jeziku nego eventualno o bošnjačkom.

%d bloggers like this: