6 years ago

Društvena nesloboda

            Mislim da se dosad nisam susreo sa temom za koju sam manje siguran kako da joj priđem. Word dokument u kome je bio samo ovaj naslov od gore stoji u folderu „under construction“ skoro godinu dana. Jednostavno, ovoj temi je moguće prići iz nebrojeno uglova. Zato vas, više nego ikad do sad, pozivam da razmislite o tome gdje ima najviše društvene neslobode, gdje ste u najvećoj mjeri pritisnuti od društva, od sistema a ja ću dati neko svoje viđenje, pod uticajem nekih stvari od prethodnih par dana.

            Kroz istoriju možemo nabrojiti i previše govora koji su imali loš uticaj, bilo na neposredne slušaoce, bilo na čitave narode ili čovječanstvo u cjelini. Jedan govor za koji sigurno ne bi rekli da je bio nešto posebno poguban je Kenedijev inauguracioni govor. Smatram da je to pogrešno, jer je jedna rečenica iz njega često citirana i ona je služila za iskorištavanje narodnih masa. Ta rečenica (inače najpoznatija iz tog govora) glasi: „i zato, narode Amerike, ne pitajte šta vaša država može učiniti za vas, pitajte šta vi možete učiniti za svoju državu“. Vrijedi primjetiti kako se ovdje vrši jedna lukava zamjena teza, pretvarajući državu u jedno maltene živo biće koje nije tu radi nas, već se stvari postavljaju tako kao da mi postojimo radi države (i državnog aparata, naravno).

            Konsultujmo istoriju za početak – zašto država postoji? Mogli bi nabrojiti mnogobrojne teze, ali moj lični favorit je Rusoova teorija. Ruso se pitao zašto čovjek, koji je u prirodnom stanju imao daleko više slobode i mogućnosti od onih koje ima u državi, odlučuje da oformi i uđe u istu? Nakon pretresanja nekoliko objašnjenja on zaključuje da postoje izazovi koje čovjek sam (i recimo sa svojom porodicom) ne može prevazići, npr. ne bi mogao da se izbori sa teškim poplavama, zemljotresima, vulkanima i sličnim prirodnim nepogodama i zato je bilo logično da žrtvuje određeni dio svoje slobode jednom entitetu (državi) koje će moći da ga zaštiti. Pritom Ruso daje jednu utopističku misao, kazujući da bi bilo pravedno da svako naredno pokoljenje odluči za sebe da li želi biti dio jedne države, da naši preci nisu imali pravo da biraju za nas. Ovakav zahtjev sigurno nikad neće biti ispunjen, ali nema veze, dobro prikazuje kakav je Ruso bio mislilac. U svakom slučaju, Kenediju i ostalima je dovoljno reći da smo mi već dali državi ono najvažnije što imamo, svoju prirodnu slobodu i da vlast nema pravo od nas da traži više.

            Ali ja ne ulazim u polemiku sa Kenedijem, njegov život je davno i nasilno završen, ali ova misao je ostala povampirena iz više razloga. Prihvatiti svoju slobodu je nešto što je čovjeku očigledno tako teško i jedan dobar način da od nje pobjegne je da se identifikuje sa svojom državom i da stalno misli da joj je nešto dužan. Pozitivan način identifikacije je recimo proslavljanje pobjeda nacionalnog sportskog tima a negativnih je i previše. Prije neki dan sam u kafani čuo za drugim stolom prilično živahno objašnjavanje kako ljudima treba da je bitno da poštuju državu u kojoj žive, da dišu svim srcem za nju i da ispunjavaju svoje obaveze (plaćaju dažbine) jer je to njihova patriotska dužnost, nevezano sa tim da li su nam na vlasti lopovi, prevaranti i neljudi, mi ih moramo poštovati. Ne vjerujem da je pomenuta osoba čitala gorepomenuti Kenedijev govor, ali nas novija istorija uči da je to nešto čemu treba težiti (nevezano da li je vlast bila levičarska ili desničarska, komunistička, liberalna ili kakva god), da je država nešto bitno i nedodirljivo što moramo poštovati, kako nju samo, tako i njene simbole. Savremeno doba je od države napravilo zlatno tele, nešto čemu se valja klanjati, a državna neposlušnost je nešto najgore što možete učiniti ili propagirati. Nije više bitno da li se dobro živi, da li postoji sloboda misli i govora, bitno je samo ime, zastava i grb. Napravićemo dogovor i sa samim đavolom samo da opstane neka zamišljena administrativna linija u kojoj se čuje ta i ta himna. Ovo je boljka ovih prostora, ali od nje nisu nimalo imuni ni zapadni ni istočni svijet. Navedite mi ime države, naći ću vam primjer.

            Naravno, nesloboda ne staje tu. U školi su nas učili o surovoj turskoj vlasti nad slovenskim narodima, o toj teškoj nepravdi koja je od seljaka tražila da turskoj državi plaća desetinu sveg svog prihoda i još kojekakve dažbine. A danas, na svaki prihod i rashod, tj. svaku transakciju koju izvršimo, plaćamo državi 17% (što je bliže petini nego desetini), ako posjedujemo neku nekretninu svake godine plaćamo određenu sumu zavisno od kvadrature, ako posjedujemo automobil i na njega imamo godišnji porez u vidu registracije. Tu su još i manji troškovi (koji se nagomilaju) u vađenju raznih potvrda, dokumenata i sličnog. S druge strane, školstvo je sve bliže tome da ga više ljudi plaća nego što ga ne plaća, za svaki ozbiljniji zahvat moramo da plaćamo određene participacije bolnicama a nerijetko smo prinuđeni da idemo kod privatnika. Kada sve izvagamo vidimo da je francuska buržoaska revolucija započeta za daleko manje od onog što imamo danas. Usput možemo zvati Osmanlije da se vrate, sve vam je oprošteno.

            Pogubnije od trenutkog faktičkog stanja je stanje uma. Sve ovo smo prihvatili kao normalno i prirodno. Perspektive koje nam država pruža su male, a zahtjevi preveliki. To nije u redu ali nije toliko strašno. Strašno je da, za razliku od naših predaka koji su dizali bune protiv Osmanlija, njihovih savremenika koji su svrgnuli Luja XVI i ostalih, mi danas ovu situaciju uzimamo zdravo za gotovo pritom misleći da smo slobodniji nego ikad. A jedina sloboda koju imamo je da jednom u četiri godine zaokružimo određen broj na listiću znajući da će ta, nama navodno najbliža opcija, raditi protiv nekih naših interesa i želja. Ideje koje danas vladaju su se toliko duboko ukorijenile i ono što nas zadržava je temeljno gušenja bilo kakvih novih misli te nemogućnost izlaza iz ustaljenih šema koje nas drže u stalnoj neslobodi, bilo da ih zovete liberalna demokratija, socijaldemokratija, socijalizam, konzervativizam. Samo stalnim skretanjem pažnju na nivo neslobode možemo iz toga izaći.

Ostavite komentar

4 Thoughts on “Društvena nesloboda”

  1. Gostei muito de tudo que li. Vc se colocou bem; raciocinio critico e firme. Estarei sempre aqui, ja que sou uma aspirante à filosofia.
    Prazer xD

%d bloggers like this: