6 years ago

Čekaonica

            Odlasci kod zubara, frizera, ljekara ili u bilo koju drugu instituciju/uslugu gdje smo primorani da sjedimo u čekaonicama, redu, umiju biti veoma dosadne i frustrirajuće. Ako imamo sreće možemo negdje sjesti i eventualno prelistati neki od magazina koji tu stoje. Nažalost osuđeni smo da čitamo kojekakve gluposti, uglavnom tabloidnog sadržaja tako da čitava ta situacija nikako ne može da se obrne na pozitivno. Doduše, ja imam sreće kod frizera, obzirom da kod njega stoje samo razni brojevi politikinog zabavnika pa to umije biti interesantno.

            S druge strane, kada smo već prinuđeni da na mnogim mjestima tako čekamo, valjalo bi naći nešto pozitivno u svemu tome, neku korist od čekaonica, od idiotskih novina, od situacije u koju smo stavljeni. Svakodnevicu provodimo na određen način, u kontaktu sa ljudima koje smatramo dragim i vrijednim, informišemo iz kanala koje smatramo provjerenim i vrijednim (bilo preko novina, interneta, televizije…) i u suštini se krećemo kroz jedan ustaljen i siguran krug koji smo procjenili kao dobrim za nas.

            Nemam ništa protiv ovoga, i sam to radim, ali istina je da život pruža mnogo više i da ga treba prigrliti, čak i one njegove glupe i površne djelove, makar radi toga da bi više cijenili ono što imamo i ono što smatramo boljim. Naime, svi pravimo grešku takozvanog staklenog zvona te svijet posmatramo kroz jednu isključivu prizmu onih ljudi koje poznajemo, sopstvenog ukusa i sveukupnog okruženja. Tu bi mogla da čuči korisnost tih čekaonica i svega što se nalazi u njima, da vidimo šta nekog drugog interesuje, zbog čega i kakav je taj sklop drugačijeg mišljenja koje nam je strano. Daću vam jedan primjer. Nedavno je umro Denis Hoper, interesantan glumac i režiser i svako ko voli film pamti kultno ostvarenje „Goli u sedlu“ (Easy Rider). Sjedeći u jednoj čekaonici listao sam Gloriu (djelovala je najmanje bolno od svega ponuđenog) i u njoj našao članak o Hoperu i njegovoj smrti. Iznenadio sam se da tekst o njemu postoji u tim novinama, pa sam ga shodno tome morao pročitati. Još sam se više iznenadio da tekst nije sa više od jedne rečenice spomenuo Hoperovu karijeru, filmove i slične uspjehe. Tekst se samo fokusirao na njegov odnos sa bivšim ženama i na razne ispade u javnom životu. Nikakvo epohalno otkriće, ali mi je svakako bilo zanimljivo da čitam koliko je nekim ljudima interesantna samo jedna sfera života, i kako bi mogli da napravite ko zna kakve proboje u umjetnosti, nauci ili nečemu trećem a da će opet većinu populacije interesovati da li ste se napili i padali po pločniku prije 25 godina. Blagi izlazak iz staklenog zvona za mene.

            S druge strane, čekaonice su mi zanimljive kao jedna metafora života, maltene kao njegov mikrokosmos. Malo toga čemu težimo i što nam nešto znači dobijamo lako i odmah, život nas uvijek drži u čekaonicama i forsira da čitamo neke časopise koji nas ne zanimaju (bilo kroz školovanje kada smo primorani da učimo stvari koje nas malo zanimaju a još manje su nam potrebne, ili kroz odnose sa ljudima kada moramo činiti nešto što nam možda baš nije blisko i najprirodnije) posmatramo oko sebe duguljastu sobu koja je nekako hladna, na kraju nje su vrata koja su nam cilj, a ni on sam nam nije baš najjasniji, mislimo da znamo šta je iza njega ali opet nas je iskustvo naučilo da će ishod skoro uvijek biti drugačiji od onog što pretpostavljamo, bilo na bolji ili gori način. Možda je takva situacija tužna, ali nije neistinita. Većina stvari koje radimo, radimo u iščekivanju nečega, idući ka nekom željenom ili makar nužnom ishodu. Ono što nam ostaje je da na najbolji način prihvatimo sve što nam je čekaonica života pružila i da uživamo na najbolji način u vremenu koje provodimo čekajući, da ga na što bolji način iskoristimo. To možemo tako što ćemo uživati što više u časopisima koje nam je servirao, ili što ćemo sebi na ljepši način islikavati tu sobu a možda u svom tom čekanju zapodjenemo razgovor sa osobom pored nas i otkrijemo jedan novi svijet i jednu novu širinu. A ponekad, možda ponekad, shvatimo da smo bili u pogrešnom, dugačkom i sporom redu i primjetimo da mi zapravo želimo ići na drugo mjesto gdje čekanja nema i gdje se zapravo nalazi ono što tražimo.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: