7 years ago

No direction home

            Traženje inspiracije je najčudnija stvar kojom se čovjek može baviti. Često uhvatim sebe u razmišljanju kako bih volio nešto da napišem, bilo ovdje za blog, bilo za neku drugu svrhu. Tada na određeni način silim sebe da razmišljam o mnogim temama i da dam neki svoj pečat svemu tome. Drugi način je obraćanje pažnje na neke stihove, na neke svoje stare crtice ili tuđe citate, podsjećanje na određene filmove i knjige. Nikad ništa ne izađe od toga, sve se svede na čudno tumaranje i eventualno neki poluproizvod. Ista situacija je bila poslednjih dana, znao sam samo da želim da pišem, ali nisam znao ni šta ni kako, papir je ostajao prazan ili u najboljem slučaju pun brisanja i križanja.

I onda u ovo sivo popodne, dok sam sjedio i pokušavao da učim sam čuo da sestra sluša Bob Dilana, pjesmu Like a Rolling Stone, priprema se za sjutrašnji koncert. Tu pjesmu sam slušao toliko puta i samo sam se nasmijao ideji da ću je sjutra čuti uživo i da ću vidjeti tog velikog čovjeka. Ali u jednom trenutku mi je par stihova pobudilo pažnju i navelo me da pišem. Podsjetili su me zapravo na osjećanje koje u sebi imam i sa kojim ne znam baš šta ću. Svih ovih dana se budim sa hiljadama misli, istovremeno znajući da ne mogu „pobjediti“ ni u jednoj od njih. Nisam bio siguran odakle dolaze sve te misli, zašto se gomilaju baš u ovom trenutku i kako je moguće da im ne mogu ništa. Na određeni način, stihovi koje sam stavio u naslov ovdje zapravo objašnjavaju čitavu situaciju – nema puta kući, u potpunoj nepoznanici sam baš kao kamen koji se kotrlja (no direction home, a complete unknown, like a rolling stone).

Šta za mene znači put kući? Kuća, dom predstavlja sigurnost, predstavlja jedino pravo čvrsto tlo, prvenstveno ga vidimo kroz porodicu, onda kroz prijatelje i neke druge drage osobe, ali taj dom je i put koji želimo da slijedimo, bilo kroz obrazovanje ili karijeru, kao i sve naše težnje koje uspjevamo dostignuti. Dom je tamo gdje se osjećamo sigurno i mirno, gdje možemo da predahnemo. Ali, svako raskršće uništava jedan stari dom i tjera nas da tražimo novi a meni se čini da sam suviše domova odjednom izgubio i valjda otud ta gomila nerješivih misli. U priči sa mojim prijateljima znam da nisam usamljen u ovome, da se mnogi osjećaju ovako, i na neki način, dokle god je čovjek istinski živ, on stalno traži nove domove, a samo malobrojni nađu onaj idealni i mogu reći za sebe da su uspjeli. Smatram da je sa ovim vrlo analogna slika đavola koji se prikazuje na raskršću. Raskršće je upravo taj momenat u kome nema puta kući i kojem je bitno da li ćemo otići lijevo ili desno, gdje ćemo postaviti svoj budući dom. Ovakav teret je težak za mnoge ljude, ne znaju kako da se izbore. Tu onda uskače čovjek od bogatstva i ukusa i jednim potezom olakšava to. Nekad mi je bilo čudno da shvatim zašto bi iko prodao dušu đavolu, a sad vidim da postoji pregršt situacija koje mogu da slome čovjeka, ako je sklon slamanju. Ne mora ovo biti figurativno, prodavanje duše đavolu može biti jednostavno odustajanje, zadovoljavanje manjim, neiskrenost prema sebi. Umjesto da ostanemo na putu i tražimo pravi dom mi se zadovoljimo prvom šupom (neki možda i sa dvije šupe), samo da bi nam bilo lakše i da ne moramo više putovati. Mislim da nisam jedan od njih.

Postoje razni načini da se čovjek izbori sa ovim a da očuva dušu, recimo zatrpavajući se jednom stvari koja mu prija, i da njome ignoriše sve drugo što mu smeta i sa čim bi trebao da se izbori, sve dok ne osjeti da je pravo vrijeme da pobjedi problem. Ne bih ovaj način izabrao za sebe, mada razumijem da različiti ljudi imaju različita sredstva, i računa se to da svako ostane vjeran samom sebi, kako god vidi za shodno. Moj izbor bi bio da se živi život svakodnevno u cjelosti, da su porazi i beznađe dio života kao i sve ostalo, da može ponekad da se luta bez ikakvog smisla i cilja, a u tom čudnom življenju pravac će se ukazati sam, kao kopno davljeniku. Ja sam dom pokušao prvo naći na najlogičnijem mjestu, a to je u porodici i u gradu u kom sam odrastao, i koliko god on bio lijep i blizak, shvatio sam da mi mjesto nije tamo. Dalje sam ga tražio u daljem školovanju, u odlaganju ideje da moram nešto raditi sa sobom. A onda sam shvatio da ta želja za školom nije želja za unapređivanjem i velikim znanjem, već prosta želja da odgodim neke važne odluke, a smatram da je sad vrijeme za njih, za nalaženje nekog novog doma, zapravo novog puta ka njemu, a doškolovanje će uslijediti posle ako bude shodno. Koji mi je sledeći korak, ne znam ali nema potrebe za strahom ili očajanjem. Možda ćemo ga naći sjutra prelazeći ulicu, gledajući televizor, pretražujući internet.

Pitanje je ko zapravo zna šta je smisao i cilj u životu? Neki će reći da je to sreća, neki da se ostane iskren sebi, neko treći da valja otkriti život u što većem stepenu i jednostavno ga „proživiti“. Moje mišljenje je da je život uvijek „na putu“ i da zato često dolazimo u situaciju da ne znamo kako doći do kuće. Kao i inspiracija o kojoj sam pričao na početku, nema pravila u ovom traženju, put traži nas kao što i mi tražimo njega i pitanje je dana kada ćemo se međusobno prepoznati. Na putu smo i zbog toga što svaki dan nosi u sebi novo samoupoznavanje, kroz sebe i kroz drugoga. A kada nešto novo shvatimo u vezi sa sobom lako primjetimo da jučerašnji cilj nije dovoljan, da mjesto koje smo za sebe odredili nije pravo, već da se ponovo vraćamo na put. Zato, kao biće koje je uvijek na putu, ne ostaje nam ništa do da stalno istražujemo sebe i gledamo zvjezdano nebo iznad nas. Pritom, možemo u daljini primjećivati neku neobičnu svjetlost i pokušati da je nađemo u sebi, i dok smo na tom putu držati za ruku nekog ko nam je istinski saputnik. To je ono najdragocjenije.

Ostavite komentar

3 Thoughts on “No direction home”

  1. Iskreno sam uživala u tvom tekstu.
    Svakako sa ovakvim preispitivanjem, svoj put nećeš izgubiti iz vida, iako je bezbroj raskršća i prepreka pred tobom, kao i pred svima nama.
    A meni je život u poslednje vreme i te kako pokazao kako samo živimo u iluziji da smo se negde i u nečemu konačno skrasili, u iluziji da stojimo dok se život dešava van nas. Ne, život uvek teče, i mi smo uvek na putu, samo je razlika kome se kakav put nametnuo i ko je kakav put izabrao. I koga primio u društvo da mu taj put olakša ili oteža.

  2. Drago mi je da ti se dopada izmedju ostalog zato sto je Ovo jedan od najlicnijih tekstova koje sam ikad kacio ovdje i samim tim sam valjda i vezaniji za njega.
    I eto, izgleda da je u svacijem iskustvu sadrzano nesto sto je tu vec receno. Mogu samo da ti pozelim da se broj stranputica i prepreka na tvom putu smanje.

  3. "Put vecno ide, nikad ne prestaje
    Od vrata gde poce i zatim.
    Daleko napred gde put nestaje,
    Moram, ako mogu, da pratim.
    Nek noge sto ga slede zivahno gaze,
    Dok ne dosegne neki put veci
    Gde se srecu mnoga poslanja i staze.
    A kamo tad? Ne umem reci. "

    Mislim da veoma dobro znas odakle je ovaj citat :)
    Tekst je savrseno legao. Procitala sam ga tecno i sa zadovoljstvom! Napokon sam nasla svoj put samo da bih mogla da biram jos puteva. Oj zivote – lutalico, sto bi rekao Manda u 2 sata kvalitetnog programa… Hvala na divnom tekstu.

%d bloggers like this: