7 years ago

Bespomoćnost


            Dva teksta u dva dana? Ovo je novitet za mene, inspiracija me dobro nalazi. No, ako može da stane devetoro ljudi u mali Jugo, što ne bi ja bio produktivniji? Ozbiljan sam za Jugo – pogledajte ovdje – http://www.viddler.com/explore/failblog/videos/509/. Šalu na stranu i da se pozabavim temom. 

Aristotel u svom djelu Poetika govori, između ostalog, o odnosu umjetničkog djela i stvarnog svijeta i jasno kaže da je umjetničko djelo ljepše i bolje od onog što je stvaran svijet. Takav zaključak on izvodi iz činjenice da su se događaji u stvarnom svijetu dogodili na jedan način, ali da nije nužno najljepši i najbolji. Tu dolazi ljepota umjetničkog djela, ono ima priliku da opiše mnogo drugih načina na koji se svijet mogao odigrati, ono ima moć (a po Aristotelu i svrhu) da nam svijet prikaže na ljepši način, što bolje može. To može čak i prikazivanjem ružnoće, jer ono što je ružno u umjetnosti može da proizvede pozitivna osjećanja u nama, možemo i to nazvati lijepim.

Jutros sam se probudio sa ovom mišlju i shvatio koliko je zapravo tačna. Dozvolio bih sebi da malo dopunim Filozofa – ne samo da je to jedna svrha umjetnosti već je to i psihološki uzrok zašto se stvara. Da razjasnim: želja da se stvari prikažu bolje, drugačije od načina na koji su se odigrale, da se o čovjeku misli bolje ili da se jednostavno protestvuje protiv sadašnjeg stanja dolazi iz bespomoćnosti umjetnika, bespomoćnosti čovjeka. Ne mogu da zaustavim rat, da riješim neke probleme, da olakšam tugu ali mogu da nacrtam jedan drugačiji svijet, koji je gori ili bolji od ovog, ali to je moj odgovor na tu bespomoćnost. Ne mora čak ni da se radi o tome što me trenutno muči, jednostavno stvaranje je način umjetnikov da se bori sa sopstvenom bespomoćnošću, način da makar na kratko pobjedi svijet. To je vjerovatno i jedan od razloga zašto većina ljudi stvara kada su tužni, jer tada si najsuočeniji sa svim pomenutim.

U svemu ovome veliku ulogu sigurno igra ono što se naziva pod „Svjetskim bolom“. Kada ovako nešto kažemo, to zvuči kao neka teška fantazija zaluđenika, romantičara, filozofa. Nije baš tako. Definicija svjetskog bola izvorno bi bila osjećanje koje osoba ima kada fizička realnost nikako ne odgovara potrebama uma. Jasno je kako ovo može biti jedno jadno i patetično osjećanje, jer potrebe nečijeg uma mogu biti raznorodne. Ipak, smatram da bi to osjećanje bilo vještačko ako ga vežemo za neka obična uživanja, za novac i slično tome. Prirodno osjećanje, ono od kojeg se ne može pobjeći bi trebalo biti drugačije, i ono je jedna karakterna vrlina onih ljudi koje bi nazvali idealistima, a među njima neki su sigurno umjetnici. To bi bila nada u neki drugačiji svijet, odnose među ljudima, želja za svim onim velikim stvarima o kojima smo učili negdje, želja da se ispune pojmovi kao što su pravičnost, ljubav, tolerancija. Da možemo sa ponosom reći da smo žitelji jednog takvog svijeta. I tu se rađa bespomoćnost, te je svjetski bol zapravo njen najčešći ali i najplemenitiji uzrok.

Mislim da postoje dva načina da se uhvatimo u koštac sa tim, pasivno i aktivno. Pasivno je uglavnom loše, zato što ono predstavlja obično očajanje, pozivanje na “teškoću življenja”, i kao što mu ime kaže, pasivnost. Naravno, nekad je jednostavno nemoguće bilo šta uraditi, moguće je samo osjećati tu tjeskobu u sebi i sa tim “postojati”. Iako je pasivno, ovakvo osjećanje nije loše. Kada se sukobljavamo sa svojom mukom svakodnevno, načinili smo prvu akciju, makar u sebi. Iz toga bi se mogao razviti prvi aktivan pokret, a to je stvaranje. Slikanje svijeta na bolji način, bilo da ga stvarno iskazujemo na jedan bolji način ili da samo protestvujemo. Sledeća akcija bi bila stvarno djelo, davanje svog maksimuma, popravljanje svijeta na način na koji je moguće. Nije potrebno protestvovati zato što Kina zagađuje životnu sredinu i troši energente jer jednostavno nećemo ništa postići. Poenta idealizma nije da bude idiotski i uludo utrošen. Dovoljno je recimo da ne dozvolite sebi da uludo trošite struju i da skrenete pažnju onima oko sebe, i to je neka promjena. Misliti i djelati lokalno je sasvim dovoljno, svaka mala promjena je bitna baš zato što je promjena, što upravlja svijet na neku stranu kojom mislite da treba ići.

Čitav taj put treba prevaliti i teško je stići do kraja jer je teško identifikovati kako je jednom čovjeku moguće da popravlja iščašen svijet, mnogo je tu težine za jedna pleća, ali nije je nemoguće iznijeti. Oni koji su bremeniti svjetskim bolom imaju na neki način taj zadatak, da daju svoj maksimum i da, makar minimalno, popravljaju svijet. Kada se sve sabere i oduzme, samo ti možeš da spaseš svijet. A pod ti, mislim na svakog ko to osjeća. U toj borbi svako ima svoju ulogu, stvaraoc da slika, revolucionar da pokreće, običan čovjek da iznosi promjenu, svaku koju može i u koju vjeruje. Bespomoćnost jeste jedno negativno osjećanje u nekoj definiciji. Činimo ga pozitivnim onda kada ga koristimo kao pokretač za nešto, možda ne možemo učiniti ništa povodom te trenutne situacije, ali možemo na drugom mjestu onda. Što je bolji svijet, to je manje bespomoćnosti, manje suštinskog svjetskog bola.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: