7 years ago

Gdje je nama Bob Dilan?

            
            Za Roberta Cimermana, što je pravo ime Bob Dilanu ste svi čuli, ne sumnjam. Imam više od jednog razloga da ga spominjem u ovom tekstu, iako će sama tema biti savremena, vezana za naše društvo, ovaj geografski predio i ovo vrijeme. Počeo bih sa jednom, jedinom pozitivnom vezom. Naime, šestog juna ćemo imati prilike da ga čujemo uživo u Beogradu, prvi put posle 20 godina i mada njegovi koncertni nastupi sigurno više nisu tako upečatljivi kao nekad, vrijedi vidjeti uživo ovog čovjeka, možda je to i poslednja prilika za nas ovdje. Ajmo sad o negativnim stvarima. Vjerovatno vam je poznat događaj koji se zbio prije nekoliko dana u emisiji Jugoslava Ćosića na B92. Prilikom gostovanja Nebojše Medojevića, Ćosić je pozvao preko telefona Stanka Subotića Caneta i dao mu priliku da pljuje po Medojeviću, da pokuša da pere svoj imidž i da optuži svakog koga je stigao. Nisam u zabludi da je savjest čista Medojeviću ili ljudima koje je Cane optuživao ali dati udarni medijski prostor čovjeku koji je u bjekstvu, osumnjičenom za pronevjere, zloupotrebe položaja, šverc duvana a po poslednjim naznakama i velikih količina droge, je jednostavno nemoralno. Kakve sad Dilan ima veze sa tim? Događaj me potsjetio na njegovu pjesmu „Lonesome death of Hattie Carol“ i govori o istinitom događaju kada je Vilijam Zanzinger, duvanski magnat (sic!) ubio Heti Kerol (crnkinju, te je zločin imao i rasne konotacije) iz čiste obijesti te načinu na koji se posle izvukao i nastavio normalno da živi. Doduše, ne baš normalno. Reputacija mu je za života bila poljuljana zbog pomenute pjesme i nikad nije uspio da povrati svoj ugled.
            A šta se dešava kod nas? Upravo obrnuto. Ljudi koji su pobjegli od sudova, gdje bi trebali da odgovaraju za optužnice dobijaju vrijeme u udarnim terminima da pričaju šta im padne na pamet. Umjesto da intelektualci (a Jugoslav Ćosić definitivno nije glup čovjek, niti bez uticaja) koriste tu svoju pamet da makar na neki način poboljšavaju ovo društvo oni rade suprotno, dozvoljavaju kriminalcima da „peru“ biografije zarad rejtinga gledanosti. I Subotić ima neku svoju Heti Kerol, samo što nikoga (a pogotovo ne Ćosića) nije briga za to. Nekima koji za sebe kažu da su intelektualci u Crnoj Gori opet nije bitno što postoji sumnja (makar neopravdana) da se krijumčar droge (a to krijumčarenje se mjeri u tonama) krije pod okriljem državne vlasti već pričaju kako je tu ugrožen identitet države? Nije im bitno što će neki dom biti uništen, što će neka sitna riba ni kriva ni dužna otići u zatvor umjesto „velikog bosa“ i tamo propasti, ne, bitno je da se priča o identitetu i da držiš sebe u prvom planu čisto iz obijesti. Radi se o načinu na koji se određeni dio društva ponio prema pričama da se Darko Šarić, tražen po interpolovim poternicama krije u Crnoj Gori. Oni su potpuno smeli sa uma zločine za koje ga traže i mogućnost da ga neko iz vlade Crne Gore krije i štiti. Umjesto toga, oni su optužili opoziciju da, prozivajući ovog kriminalca direktno šteti crnogorskoj naciji i želi da uguši njen identitet? Da, i ja sam zbunjen i užasnut ovom logikom.
            Gdje su nama protesne pjesme? Zašto svi blagonaklono gledaju na to što se Crnogorski vojnici šalju u Avganistan a vojska gura u NATO savez umjesto da pričaju generalno protiv svakog rata? Još gore, zašto se umjetnici u Srbiji i Crnoj Gori zalažu za taj savez ili makar ne govore protiv njega? Otkad su oni postali ti koji se zalažu za rat? Kako to da nemamo nekog ko će da zapjeva Masters of War, kad ćemo da se okupimo oko tako neke ideje? Ili nam svima odgovara više da se pustimo niz vjetar ili povoljnu struju političkih moćnika, stranih investitora a ne da pričamo o onome što je bitno, što suštinski pokušava promjeniti svijet na bolje. Ne živim u zabludi da je Dilan svetac, da nije ipak jedan bogat i uspješan čovjek i umjetnik. Ali on je taj svoj uticaj i talenat iskoristio tako što se zalagao protiv rata, protiv nepravde, protiv kriminalaca a za dobrobit malog čovjeka. Ostao je nestranački orjentisan, vječna opozicija svakoj vlasti i stalni kritičar. Ovdje se brže bolje učlanjuju u partiju, kandiduju na izborima za sve pozicije, guraju u ministarske fotelje, a mi na sve to blagonaklono gledamo, umjesto da prozivamo i umjetnike i inlektualce zbog izdaje svog poziva i integriteta radi stranačkih interesa. Tako da i naša krivica u tome postoji, što ih puštamo. Dilana je zbog svih svojih zasluga zaslužio da ga zovu “svješću nacije” a ovdje nijedan umjetnik više nema tako lijepu konotaciju, sve po zasluzi.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: