7 years ago

Psihologija pravopisnih grešaka

Vrijeme je da pređemo na filologiju. Kao filozof, često koristim priliku da se miješam drugima u struku, jer ionako svi grubo koriste mogućnost da se miješaju u filozofiju i daju svoj „doprinos“. Na stranu zafrkancija, neću zaista da se bavim filologijom, već samo da jedan dio nje iskoristim kao paralelu za poentu. Ništa što dosad nije viđeno na ovim stranama, princip koji očigledno funkcioniše. Poentu je uvijek lakše izvaličiti paralelama, iz prostog razloga što nam razum sugeriše da, ako vidimo isti obrazac u različitim formama, to mora biti istinito. Druga strana su analogije, koje nam slikovito iskazuju poentu, bez formalno-logičke nužnosti. Ali, budući da je formalna logika tako neljudska ili vanljudska (zavisno od vaše preferencije) analogije su nam bliže. Daću vam jednu od meni omiljenih, koju sam čuo prije par godina od prijatelja: „vjerovatnoća da smuvate djevojku mojih godina u Crnoj Gori vam je jednaka onoj da otključate vrata bez brave“. Mogao je reći da je nula procenata, ili da secira situaciju do socijalno-etnoloških činilaca ili da izvodi logički zaključak, ali ništa vam se ne bi tako urezalo u sjećanje niti bi vas ubjedilo u njegov argument tako dobro kao jedna ovako smišljena analogija. Metoda kojom ću se ja koristiti je nešto između analogija i paralela, onako kako ih ja shvatam. Prvo, da se ogradim, ideja za tekst nije moja, već je plod jednog razgovora. A ta druga osoba je dala ideju iz koje se izrodio tekst, neću je imenovati, može sama da se javi ovdje ako ima želju. Od kako je internet komunikacija postal ovako masovna, preko instant messengera, socijalnih mreža, blogova sve više komuniciramo na taj način, brzo kucanim porukama u kojima pravopis najčešće strada. Nekad se to dešava slučajno, a nekada zaista ne znamo pravilno da se izrazimo pa greška nema veze sa našom brzinom. Šta uradite kada pogriješite ili kada vaš sagovornik pogriješi? Da li se ispravite ili se nadate da on neće primjetiti? Da li uopšte primjetite grešku koju napravite (bilo da je obična greška u kucanju ili zaista pravopisni prestup)? A ako ste onaj drugi, da li primjećujete nečije greške ili ako ni ne možete jer vam je bitno da uhvatite smisao, a ne svaku pojedinačnu riječ? Ako primjetite, da li skrećete pažnju, makar iz šale ili baš ozbiljno tome pristupate? Da li ste na kraju krajeva pravopisni policajac? Kako izvući analogiju sa bilo čim odavde? U ovome se mogu vidjeti različiti pristupi ka životu, različiti tipovi ljudi i vjerovatno se mnogi mogu pročitati baš kroz ovakve stvari. Možda je previše klimavo, ali pokušaću da izvučem jednu psihološku teoriju karaktera upravo iz našeg odnosa prema pravopisu i greškama. Uzmimo prvu osobu, to je onaj ko se ispravlja, pa i da je napravio minornu grešku. Takva osoba je očigledno ili stroga prema sebi ili nesigurna. Zašto stroga? Zato što ne dopušta sebi greške, pa makar i one tako minorne koje se moraju javiti prilikom četovanja. Jednostavna ta osoba od sebe traži najbolje i ne smije sebi dopustiti da pravi takve gafove. Ovo je introvertna reakcija i od stepena učestalosti ispravki zavisi stepen strogoće te osobe. Ekstrovertna reakcija je nesigurnost, kada osoba strepi od toga kakav utisak ostavlja na druge i pribojava se da greške, male i velike mogu poremetiti taj utisak te je potrebno trenutno se ispraviti i biti do kraja jasan. Strogoća je introvertna jer je u tom slučaju toj osobi bitna neka, što idealnija slika sebe, a nesigurnost ekstrovertna jer želi da ima što bolji utisak u očima drugih. Ovi su ekstremi, postoji velika siva zona, zavisno od toga koliko često mislimo da treba da se ispravimo. Ako pak preskačemo ispravljanje, idemo u drugi ekstrem, nemarnost. Jednostavno, znamo da griješimo i baš nas briga, briga nas za to šta drugi misle o nama, ali nas time i briga da li će se oni pomučiti dok čitaju ono što im pišemo i da li će nas uopšte shvatiti. To je jedna doza neodgovornosti, u kojoj mi radimo ono što mislimo da treba i minimum onoga što se od nas očekuje, pa drugi kako se snađu. Neki jednostavno ne primjećuju greške koje čine, ne čine ih često, ali opet. Ovo je nalik pozitivno opuštenom stavu prema životu, shvatanju toga da ne možemo uvijek do kraja biti ispravni, da nas ne mogu svi voljeti te da ne treba toliko oko toga da se brinemo. Negativna varijanta ovog stanja je da se ta opuštenost manifestuje u previše bitnim stvarima i da greške tada pravimo koje nas mogu skupo koštati (kao kada bi promjenili slova u riječi i time potpuno promjenili značenje čitave rečenice) te ni to opuštanje ne smije biti pretjerano. Neko pak primjećuje greške i ne prijavljuje ih. To je nalik na prijatelja koji ne želi da prebaci svaku sitnicu onom drugom, jednostavno prelazi preko nekih, manje-više nebitnih stvari. “Pa šta ako je ostavio manje para za piće nego što je trebao, biće drugačije sledeći put”, jedan slikovit primjer. Problem je isti, kao i sa onim opuštenim od maloprije, mogu se ta preskakanja grešaka toliko učestaliti da se previđaju neke značajne falinke i time se odmaže i sebi i prijatelju, kao što bi se u konverzaciji ne upućivanjem na te greške odveo razgovor u potpuno pogrešan smjer. Tu je i mogućnost potpunog neprimjećivanja grešaka. Ovako nešto je dobro samo u rijetkim situacijama, kada recimo znate dobro ko je vaš sagovornik/prijatelj i da je njemu jednostavno nemoguće da napravi veliku grešku a da one male koje pravi ipak imaju svoje pravo mjesto u osnovnom smislu i cilju koji ta osoba želi da postigne. Ako znate prema kome ovo da primjenite, onda ste zaista mudri i taj odnos će biti uspješan. Drugi ekstrem je pravopisni policajac, osoba stroga prema svakoj grešci nekog drugog. U životu to su ili kisele, razočarane osobe kojima ništa ne valja i jedva čekaju da nađu tuđu grešku, ili strogi perfekcionisti koji žele da vide najbolje u svima, nekad iz sasvim plemenitih razloga. Dobro je ispravljati ljude, dobro je od nekih zahtjevati puno, ali ovaj ekstrem nikad ne ispada na dobro i uvijek se završava otuđenjem policajca i okoline. Kao što niko ne želi više da sluša ispravke u govoru od prijatelja koji je otišao na filološki i odjednom odlučio da svakog ispravlja za svaki zarez, tako ljudi ne mogu da istrpe osobu koja postavlja svima svetačke zahtjeve, čak i ako sama može da ispuni te zahtjeve, nije dobro da ih traži od drugih. To bi bilo to za sada, ovim zaključujem ovu kratku psihološku analizu i teoriju karaktera izvučenu iz odnosa prema greškama u internet komunikaciji. Nadam se da vam je bilo zanimljivo.

Ostavite komentar

2 Thoughts on “Psihologija pravopisnih grešaka”

  1. Bilo nam je jako zanimljivo :).
    Btw, zalažem se za uvodjenje smiley-a kao zvanične interpunkcije u pravopis?
    ( "u pravopis" ili "u pravopisu"??! :0)

    :D

%d bloggers like this: