7 years ago

Psihološke barijere

Težim tome da sebe nazovem filmofilom. Mislim da sam tu strast otkrio početkom srednje škole. Čak sam dugi niz godina planirao da upišem režiju (što bi bila greška, jer sam u međuvremenu shvatio da mi je pisanje ipak poželjnija opcija, a tim i filozofija). Tako da možete pogoditi da sam gledao (i da volim da gledam) svašta, od najnovijih holivudskih blokbastera, do crno-bijelih klasika. Interesantno, jedan stvaraoc, režiser i pisac, koga sam konstantno propuštao, kome nikako nisam dao šansu je Vudi Alen. Zbog čega? Zato što mu je tema svakog filma o nekoj izgubljenoj ljubavi i seksu, tačnije seksualnim frustracijama, s obzirom na to da sebe uvijek stavlja u glavne uloge i onako ružan i mali prolazi kroz veze sa jako lijepim željama. Sve nerealno i nemoguće reklo bi se? Ili ako čak i nije nerealno, onda sigurno u sebi nosi neki drugi psihološki problem dotične osobe, i frustracije koje liječi kroz te filmove. Prilično glup razlog da ne gledate neki film, zar ne? Na kraju krajeva, sve to ne znači da oni neće biti vrhunac sedme umjetnosti, sa odlično izgrađenim likovima, čudnim i originalnim pristupom priči, sa neponovljivim šmekom. Da se primjetiti da sam ispravio tu grešku, pogledao nekoliko Alenovih filmova i svaki me je na svoj način oduševio, imam samo riječi hvale za njih. I o mom nekadašnjem razlogu da ga izbjegavam mislim na potpuno drugi način, da sam na njegovom mjestu vjerovatno bih učinio isto. Zbilja, ako vam se da prilika da snimite film i da sebe stavite u glavnu ulogu pored neke lijepe glumice i da to nikako ne naškodi samom kvalitetu priče i filma, zašto bi ste je propustili? Ja prvi ne bih. Ono o čemu valjda želim da govorim je stvar koja stoji iza razloga mog izbjegavanja Vudi Alena, jedna psihološka barijera koju sam sam podigao. Nešto mi se nije dopadalo u ideji njegovih filmova (i to samo ono što sam načuo) i ja sam automatski odlučio da ga ne gledam. Predubjeđenja u nama su tako jaka da smo spremni da sebe lišimo mnogih dobrih stvari, uživanja, poznastava, produhovljenja samo zato što smo tvrdoglavo odlučili da nećemo preći preko neke glupe stvari. Upoznate novu osobu i ona vam kaže da voli određeni bend i odmah gubi mnogo poena kod vas na nivoima koji nemaju veze sa muzikom, čujete za nekog pisca da je bio đubre prema ljudima i nikad ne damo šansu njegovim knjigama (kao da nam njegovo ponašanje išta znači) i tako dalje. Primjera je mali milion. Zanimljivo je koliko pažnje dajemo nebitnim stvarima dok lagano zaboravljamo na ono prema čemu se treba usresrediti. Valjda nam takve opsesije pomažu, zato što idu na više nivou, jer onda zaboravljamo na prave probleme, izbjegavamo odgovornost i zaluđujemo se nebitnim stvarima. Počinje od negledanja filma zbog scenariste, nastavlja se odbacivanjem ljudi do benda, a završava odbijanjem posla zbog frizure buduće šefice ili boje itisona u firmi. Naravno, ovo ide i u suprotnom smjeru, ka glorifikaciji i hrljenju ka nečemu zbog nebitnih detalja. Za prvi primjer to bi bilo oduševljavanje bilo kojim umjetnikom samo zbog nečega što je rekao, za šta se založio ili čak zbog istih ukusa. To je sve lijepo i možda vrijedno poštovanja (ako bi recimo taj gest ili misao bila zaista odlična) ali ništa ne govori o glumi, filmovima, pjesmama dotične osobe. U nauci/filozofiji je još gore. Pristaje se na sve dokle god se taj mudrac (ili češće „mudrac“) zalaže za istu stvar. Uzdizanje u nebesa naučnika i filozofa je samo po sebi vrlo loša stvar, što će reći da je očajna kada se to radi nekima koji uopšte ne zaslužuju i kada se njihov lik i djelo brani bez obzira na sve. Time im se dozvoljava da i dalje šire (ili da se i dalje širi, ako su mrtvi) njihova naopaka teorija i da se neka u suštini dobra ideja ukalja greškama ovih, tj. da se mnogi koji inače ne bi, navedu na pogrešno posmatranje i shvatanje određene problematike. Kada se sve to okiti sa kojekakvim doktorskim titulama postaje loše. Bitno je uvijek gledati šta je određena osoba rekla ili „dokazala“, način na koji je to uradila, a ne za šta se bori, koju diplomu ima i u kojim novinama je dala intervju. Kad smo na nivou ličnih poznastava, to bi značilo jednostavno potpuno obrnutu stvar od one gore, odnosno davanje bodova nekoj osobi prosto zbog ukusa u nekim stvarima, te potpuno zanemarivanjem pravih nedostataka (nekih, bilo kojih) zarad vašeg omiljenog benda, auta, boje. I naravno, zapošljavanje u bilo kojoj branši iz svakog pogrešnog razloga. Htio sam da prodajem igrice jer ih volim ali se onda ispostavilo da tu nema ničeg zabavnog, samo sjedjenje u stolici 8 sati dnevno i razgovor sa nezanimljivim i napornim kupcima. Opet postoji milion primjera. U zaključku, može se samo reći da barijere ide na obe strane, bilo kada sebe odbijamo ili kada se približavamo nečemu, uvijek iz pogrešno zasnovanih i čak nelogičnih razloga.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: