7 years ago

Realizam i romantizam

U onome što znam o književnim pravcima tokom ljudske istorije literature, mogu reći da samo jedan iskreno ne volim, iz nekoliko razloga. To je ono što se naziva „realizmom“ pogotovo njegov francuski dio. Nastanak iste je bila reakcija na do tada dominantnu struju u književnosti – romantizam. Za razliku od optimizma, mističnosti i naglašavanja pozitivnih strana života, čovjeka, ljubavi, vrijednosti za koje treba umreti, realizam je zauzeo suprotnu poziciju. Kako mu i samo ime kaže, njihova želja je bila da pokaže ljude onakvim kakvim jesu, život težak koliko može biti i na svijet su generalno pesimistički gledali. Mišljenja sam da, u prikazivanju života onakvim kakav jeste, nisu više uspjeli od kolega iz romantizma. Razlog tome je prost, otišli su u drugu krajnost, prikazivali ljude gadnijim nego što mogu biti, pišući čitave romane bez ijedne makar prosječno pozitivne osobe, proglašavajući svaki ideal bezvrijednim i tako dalje. Ima naravno svijetlih primjera ali sve dok nije došlo do ujedinjenja ova dva pravca (kod Dostojevskog recimo) nismo imali pravo prikazivanje života kojem su realisti težili. E sad, zbog čega smatram romantizam boljim? Iako je jednako nerealan u prikazivanju života, njegove poruke su bolje, i danas tako zaboravljene. Dok nam realizam govori kako je sve crno, kako su ljudi u suštini prevrtljivi i samo gledaju svoje interese, romantizam gleda na svjetliju stranu života u kom i dalje postoje neke ideje i vrijednosti za koje se vrijedi boriti, nezavisno od rezultata, i sama borba je bitna. Realizam sa svojim pesimizmom nam možda može pomoći da bolje prođemo u nekim situacijama, ali će nas učiniti napornijim ljudima, sa kiselim stavom prema životu, vječito gunđajući. Romantizam nas pak može odvesti u oblake da potpuno izgubimo normalan stav prema životu ali s druge strane nas može naučiti nekim stvarima za koje se treba, dati nam snagu da uvijek istrajemo za određene ideje. Na kraju, sve zavisi od pojedinačnog čovjeka, treba i jedno i drugo imati. Čemu onda povlačenje ove teme i čitav ovaj tekst? Iz prostog razloga što se danas toliko uzima u obzir ono realno, a vrlo malo ono romantično (pogotovo ono istinski romantično, a ne neke lažno-patetične varijante). Shvatam da se želi dobro svakome kada mu se prebaci da je previše idealista, ili da je romantik, ali otkad je zabranjeno makar pokušati da se snovi učine živim, da se velike ideje realizuju? Zar je loše i postradati zbog tih ideja, ako na kraju dana znamo da makar možemo spavati zbog toga? Lako je gledati na stvari realno, vidjeti ih onakvim kakvim jesu, a teško vidjeti ih takvima ali željeti od njih proizvesti nešto drugačije. A kako stara grčka izreka kaže – „sve lijepo je teško“ dok jedna druga kaže da „sve što je lijepo je i dobro, kao što je sve što je dobro lijepo“. Zato, ne ubjeđujmo jedni druge da ne radimo ono što je i dobro i lijepo, pa makar bilo skoro pa nedostižno. Na neki način mislim da je ovo produkt današnjeg doba, kapitalizma. Ili je kapitalizam produkt „realistične“ prirode čovjeka? U glavama običnog čovjeka, socijalizam je ideologija koja se lakše prihvata i koja psihički bolje djeluje na svakog. Ali uz riječi Ilije Čvorovića – „nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki…“ iz legendarnog filma Balkasni špijun možemo samo da slegnemo ramenima što tako nešto nikad nije niti će moći da zaživi. Ne samo zbog pohlepnosti lidera, već i zbog običnog čovjeka. Onom bogatijem, uspješnijem, talentovanijem vjerovatno ne odgovara da bude jednak sa nekim koga ne smatra ravnim sebi, a iz iskustva znamo da dosta onih koji su siromašniji, manje sposobni i slično bi radije da se šlepaju uz ove uspješne i tako čine neki jadni prosjek nego da daju svoj maksimum i makar po zalaganju budu jednaki. Ima i onih koji su živjeli taj san, ali nedovoljno da bi ikad zaživio. Pa eto nama kapitalizma, tržišne utakmice i borbe, gdje je samo surova uspješnost mjerodavna za razliku od bilo kakvog osjećaja morala ili pravednosti. I to ide do te mjere da čak i veliki zastupnici kapitalizma govore da bi on morao biti “humaniji“ (Nikola Sarkozi, recimo). Da li to znači da je jednakost nemoguća i da nam je jedino moguće da živimo u surovom društvu bilo kojeg tipa? Ili je možda stvar u tome da previše obraćamo pažnju na ono što je „realno“, da u sebi i drugima gušimo romantičarsko-idealističe težnje, zato što su „glupe“ i zato što su samo jedno gubljenje vremena. Možda da stanemo i da zaista pokušamo neku od njih ostvarimo bi i našli sistem koji je ostvarljiv i dobar za sve, kao što bi usput mogli proizvesti neke druge apstrakcije u realnost. Ovaj tekst je vjerovatno konfuzan kao i sama materija, ali jedno ostaje – romantizam kao pravac, što idejni što umjetnički, ne bi smio da bude potlačen od strane realizma, kao što je danas.

Ostavite komentar

One Thought on “Realizam i romantizam”

%d bloggers like this: