7 years ago

64

Mnogi od nas vole brojeve, iz raznih razloga. U njima se pronalaze tajna značenja, mistične poruke, svaki nešto predstavlja, neki su dobri a neki zli. 64 je prilično zgodan broj, predstavlja kvadrat broja 8, 6 plus 4 daju 10, koji je broj tradicionalno asociran sa savršenstvom, i takođe predstavlja broj polja na šahovskoj tabli. Današnje pominjanje tog broja je ipak tužno, jer je to broj godina od pada nuklearne bombe na Hirošimu, pri kojem je direktno stradalo preko 70 000 ljudi a više od 60 odsto grada je razoreno. Po mom mišljenju ovo je jedan od najstrašnijih zločina u istoriji čovječanstva za koji niko nije odgovarao. Uporedimo ga sa drugim zločinima iz istog perioda, mnogi ruski gradovi su sravnjeni sa zemljom u nacističkoj okupaciji, naročito Staljingrad (Volgograd) dok je recimo Lenjingrad (Sankt Petersburg) bio potpuno zatvoren 900 dana a ljudi u njemu držani da izgladne. U logorima je život izgubilo 6 miliona Jevreja, dok su saveznici u želji da primoraju Hitlera na poraz sravnili sa zemljom gradove kao što je Drezden. Sve su ovo teška razaranja u kojima su stradali mnogi nevini, ali sva ona su mnogo manja u poređenju sa Hirošimom. Iz prostog razloga što je „rejting“ smrti po jedinici vremena daleko manji. Ovih 70 000 su skoro odmah ili u nekoliko dana umrli, jednim potezom, eto tako. Da je Hitler imao tu moć za Jevreje, Slovene i ostale njemu neprijateljske narode bi znali samo iz knjiga (ustvari i ja sam Sloven, te ne bih ovo pisao). Da ne spominjemo o tome da su svi koji su se zadesili u tom mjestu, kao i svi njihovi potomci maltene prokleti mogućnostima najstrašnijih bolesti izazvanih radijacijom. Ali rat je bio, razaranja na sve strane zato ne vrijedi previše pričati, reklo bi se. Ovo bi stajalo kada tadašnji američki vrh, vojni i državni ne bi danas bio smatran herojima zbog te svoje odluke, kada predsjednika Trumana ne bi uvrstavali u jednog od velikana dvadesetog vijeka. On bi to mogao biti samo kada bi za velikane uzeli Hitlera, Pol Pota, Idi Amin i njima slični. Mislite da nije za poređenje? Ne znam za vas, ali ja ne mogu opravdati odluku da se jednim potezom izbriše svako postojanje tolikog broja ljudi, jer bomba je bačena da bi svi oni poginuli, i što je gore, da bi se demonstrirala moć Japanu i tadašnjem savezniku SSSR. Možda neko može preći preko toga, ali ja mislim da je taj izgubio svaku vezu sa čovječnošću, mora da je postojao bolji način da se porazi jedno ostrvo, već izmrcvareno ratom, stavljeno naspram najvećih svjetskih sila, a ne da se otvori put ovako opasnom oružiju, prvom koje može potpuno izbrisati čovječanstvo. No dobro, pobjednici pišu istoriju i mogu genocid pretvoriti u herojsko djelo, ništa novo. Ono što mene pogađa je koliko „običnih“ ljudi ne vidi ništa problematično u ovome, u SAD 2/3 ispitanika smatra da je ovo bilo potpuno opravdano, a nerijetko se takva mišljenja nalaze svuda, pa i kod nas. To je ono što ne razumijem, jer mi nismo nikako emotivno vezani za to, i morali bi da osudimo zločin kada je ovako očigledan. Ko god je sposoban da jednim potezom obriše cio grad i toliko ljudi nije heroj, već masovni ubica. Da ne spominjemo da je time otvorena mogućnost da svaki ludak zbog ko zna kakve pobude, ako zauzme vlast u zemlji koja ima nuklearnu moć da stavi tačku na ono što nazivamo čovječanstvo. Ali dok god ima onih koji ne vide ništa loše u 70 000 mrtvih u trenu, možda to i nije tako loša ideja. Ako pak ima nade, danas je dobar dan (kao i svaki drugi) da se prisjetimo tih nevinih žrtava, da se zalažemo za mir, da se nadamo da će jednog dana biti drugačije, a nestanak nuklearnog oružija je samo jedan korak na tom putu. Prelažem vam pjesmu grupe Kraftwerk – Radioactivity koja snažno i minimalistički opisuje ovu prijetnju. A još bolje je pogledati film Na plaži sa Gregori Pekom, o poslednjim danima u Australiji nakon što je ostatak planete zbrisan nuklearnim raketama a radioaktivni oblak se bliži i prijeti da završi sa poslednjim ostacima čovjeka.

„Julian Osborne: There was a choice. It was build the bombs, and use them – or risk the United States, the Soviet Union, and the rest of us, would find some way… to go on living.
Morgan: [scoffs] That’s wishful thinking if ever I heard it.
Julian Osborne: [softly] I’m not against wishful thinking. Not now.“

Ostavite komentar

One Thought on “64”

%d bloggers like this: