7 years ago

Da ne tražiš previše?

Kada me pitaju kako se osjećam, a to su me pitali ozbiljno nekoliko puta ovih dana, uglavnom sam odgovarao sa odlično! (i umorno, al to nije bitno za ovaj tekst). Odgovor ljudi na to je bio, moram priznati, neobičan i neočekivan, naročito zbog toga što se ponavljao. Kažu da je baš lijepo da to čuju pošto rijetko ko tako odgovara, svi se nešto žale i nalaze problem, čak i ako kažu da su dobro uvijek tome slijedi jedno “ali”. Povezavši ovo sa još nekim razgovorima shvatio sam da ovi ljudi ne pričaju gluposti, nego da je ovakva pojava česta. Šta to znači? Da su neki od pesimističkih hrišćanskih mislilaca bili u pravu, da je ovaj svijet dolina plača, ili još gore, da nema ni nekog drugog svijeta, nego sve što sleduje čovjeku je teško, i nema nade u bilo šta bolje. Nadam se da ovo nije tačno, štaviše ne želim da prihvatim takvu mogućnost, padovi postoje, ali oni nisu sve na šta ćemo svesti ovaj svijet. O tome šta ovaj svijet jeste, do čega je moguće doći i čemu se sve možemo nadati zahtjeva mnogo više razmišljanja i mnogo više prostora od onog što može ponuditi običan tekst za jedan blog. Zato bih se ograničio samo na tu ljudsku tugu, na te teške probleme koje nas, čini se, sve hvataju i od kojih ne možemo pobjeći. Mislim da je samo u pitanju problem razgraničavanja, šta je zapravo to što možemo zahtjevati od spoljnjeg svijeta. Lijepo bi bilo da možemo istovremeno biti materijalno situirani, puni inspiracije, da smo rođeni sa jakim talentom, da smo lijepi i voljeni, priznati i popularni, ali da li je sve to realno? Moramo da ograničimo ono što zahtjevamo, ne postoji tako nešto kao što je savršenstvo u onom što nas okružuje i sa tim se treba pomiriti. Možda će neko reći da ne želi da živi u svijetu u kojem je nemoguće doživjeti neki ideal, i to je legitimno ali nije realno. Ideali sputavaju čovjeka na kraju, zato što nisu izvodljivi, ali treba imati Ideje, one su te koje vuku napred, koja nas tjeraju da istrajemo. Šta zapravo možemo da tražimo od života? Rekao bih, samo ono što možemo tražiti od sebe. Traži od sebe najviše a od drugih najmanje, jer jedino tako ćeš se sačuvati od razočaranja, stara je mudrost koju je izrekao Konfučije, i ona pogađa u metu ovdje savršeno. Mogu od sebe jedino da zahtjevam da sam dobar prema svima, da volim, da dajem sve od sebe u onome čime se bavim, da pokušavam da se izrazim kako znam i umijem, da na kraju krajeva budem promjena koju želim vidjeti u svijetu. I dokle god to ispunjavam, teško da ću moći da kažem da sam nesretan, kakvi god bili rezultati. Nije vaša stvar da li će vas neko voljeti, da li ćete imati puno prijatelja, dobijati dobru platu i biti hvaljeni za svoj izraz i svoje postupke. Oni će u jednom trenutku doći a vi dotad morate sačuvati svoj mir. Čovjek može da se nada svim lijepim stvarima, ali mora biti spremam da prihvati neuspjeh, da se pomiri sa ugašenom nadom u nešto, i nastavi dalje još odlučnije. I tek tada se zaista možemo nadati svemu tome, kada jurimo bezglavo ka onome što zavisi od drugih ljudi, teško ćemo to dobiti, ali kada težimo da prvo uradimo sve što je do nas, onda će doći i do onoga što zavisi od drugih. Onda nećemo tražiti previše, nego taman onoliko koliko treba.

I saw a beggar leaning on his wooden crutch,
He said to me, “You must not ask for so much.”
And a pretty woman leaning in her darkened door,
She cried to me, “Hey, why not ask for more?”

Ostavite komentar

%d bloggers like this: