7 years ago

Čovjek na mjesecu

Vidi se da nisam dugo vremena pisao, ovo će biti treći tekst u četiri dana. Ali krenulo me, bilo bi glupo ne iskoristiti priliku, inspiracija dolazi kada ona hoće, ja se tu malo šta pitam. Na današnji dan, prije ravno četrdeset godina desio se jedan fantastičan događaj koji nije imao ni blizu velik značaj kakav je trebao da ima, čovjek je hodao drugim nebeskim tijelom, Mjesecom. Prije nego što zapišem ono što sam planirao, želio bih da rasčistim dvije stvari. Prva je negiranje bilo kakvog slijetanja na Mjesec, pod pretpostavkom da je to jedna dobro izrežirana predstava i za to postoje neke zanimljive i možda tačne hipoteze. Ovako nešto je naravno moguće, doduše s obzirom na prirodu hladnog rata i značaj koji je osvajanje Mjeseca tada predstavljalo, čudno je da ovakve reakcije nisu prvo potekle od lidera Sovjetske Rusije. Suština je da možemo da biramo u šta želimo da vjerujemo, jer imamo neke razloge i za jedno i za drugo. Ja biram da vjerujem u to da su ljudi zaista bili na Mjesecu, ako sam postavljen između dvije mogućnosti, ja ću odabrati onu bolju, a ljepše je misliti da je čovjek i prije četrdeset godina bio sposoban za tako nešto nego da je to jedna obmana. To je moj vid ružičastih naočara možda, ali makar znam da ću se bolje osjećati. Druga stvar je jednostavna priroda tog slijetanja, čisto demonstracija moći i prenošenje hladnoratovske borbe u osvajanje svemira, da tu nije bilo ničeg ujedinjavajuće, ničeg pozitivnog. I ovo je možda tačno, al druga strana medalje je da su svi tada bili ispred televizora, svojih ili tuđih, da su bili oduševljeni, ponosni što su ljudi i što su živi u generaciji koja postiže nešto tako fantastično i nezamislivo. Čovjek na mjesecu je predstavljao trenutak jedinstva svih ljudi, i iako je to bio samo trenutak, ne znači da nije vrijedan. Hipici su tih godina, u svoj svojoj gluposti i prekomjernoj drogiranosti, ipak predstavljali jednu pojavu koja će biti zapamćeni po nekim lijepim idejama, po tome što su vojnicima koji su uperili oružije u njih odgovorili tako što su im stavili cvijeće u puške. U Evropi su bile omladinske revolucije, cvjetala je egzistencijalistička filozofija koja je govorila o tome kako da se čovjek izgrađuje, kako da se oslobodi, da komunicira, da objasni sebe sebi i da bude srećan. Muzika je pozivala na mir, prostetovala protiv nepravde, bila progresivna i oblikovala na dobar način mnoge ljude. Predviđala se svemirska era, velika istraživanja, smanjenje i konačan nestanak sukoba. Imalo je sve ovo mnoge negativne strane, ali bazirajmo se na pozitivnim, za svrhu ovog teksta. Kakvo je stanje uslijedilo? Čovjek ne samo da nije posjetio druga nebeska tijela, već i na Mjesec nije kročio od 1972. Misija Nase „Pathfinder“ koja je istraživala Mars je te godine koštala manje od jednog sasvim prosječnog filma, ljubavne drame (Titanik), a kada je sledeći put poslala sondu da istražuje glavna vijest u svjetskim medijima je bila „Britni Spirs se udala u Vegasu“. Dok se njima uskraćuje budžet, preko 500 milijardi godišnje je išlo na operaciju donošenja haosa u Irak (tako bi trebalo zvati taj projekat). Toliko o prestanku sukoba. Srećom Kinezi i Rusi su dodali gas u istraživanju svemira, ali i to je prilično slabo u odnosu na ono što smo očekivali. Artur Klark je predviđao da ljudska rasa neće napredovati do 2001. godine onako kako je predstavljeno u tom filmu ali da će biti na bliskom nivou. Naravno veoma je pogriješio, vjerovatno zbog gorepomenutog načina plasiranja ljudskih i zemaljskih resursa. Preovlađujuća filozofija danas je hladna, anglosaksonska, koja se bavi jezikom i nikako da se ispetlja iz njega, kojoj je čovjek potpuno stran, a time i cio svijet. Razmišljanja kojima se bavite prije ručka, a onda idete da igrate golf. Muzika je površna, preovlađuju kola, pištolji i bilo ženska bilo muška tijela, dok je književnost puna šunda i otkrivanja tople vode kroz pisce tipa Paolo Koeljo, Den Braun i još gore varijante koje pišu o svakoj mogućoj religiji svijeta, otkrivaju tajne i zavjere a da pojma nemaju o istima (najbolji primjer – Dragulj Medine). Da li ovo znači da smo mi generacija gora od one prije četrdeset godina? Da smo nemaštovitiji, zarobljeniji u svakodnevici, gluplji na kraju krajeva? Mislim da smo daleko od toga, samo da su ljudi pošli pogrešnim putem, možda baš od tog trenutka kada su svi zajedno prisustvovali jednom nesvakidašnjem događaju, da nisu iskoristili šansu koja im je tada data i da moramo naći nešto novo. Moramo napraviti novu preovlađujuću misao, ideje iza kojih će stati i oni koji će ih razumjeti, mada će biti onih koji neće imati pojma o tome. Inače smo se predali, pomirili se sa tim da je prva vijest u medijima ko zna koja glupost Britni ili Paris Hilton a ne novo svemirsko istraživanje, da će se po televiziji gostovati Den Braun a ne Žan-Pol Sartr i tako dalje. Te odluke su na nama, koji smo nosioci ove generacije. Za kraj samo da se ogradim, svjestan sam da je i tada bilo svakojakih gluposti, kao i da danas ima ponečeg dobrog, ali po svemu sudeći polet i duh je danas daleko slabiji nego tada, i treba ga oživjeti, vjerovati u ideale makar znati da su neostvarivi.

Ostavite komentar

%d bloggers like this: