8 years ago

Logika srca ili o vjerovanju

Većina tekstova koje sam ovdje postavljao su bila plod nekih mojih razmišljanja i ideja, ponekad do neke mjere uzrokovani nečim što sam čitao, vidio ili čuo. Neke ideje su doduše možda pozajmljene ali ja toga nisam svjestan u trenutku. Tekst koji slijedi je drugačiji, više predstavlja kompilaciju raznih misli, ideja, radova koji mi se dopadaju i kojima se divim a idu na temu koju želim da predstavim. Logika srca je termin koji je prvi put upotrebio Blez Paskal, nažalost jedan od zapostavljenijih filozofa svog vremena (na račun Rene Dekarta i te škole mišljenja) mada je bilo onih koji su ga ispratili i napravili svoju filozofiju po uzoru na njega (od Kjerkegora preko Jaspersa, Sartra, Gabrijela Marsela…) i on označava svojesvrstan način na koji rezonujuemo. Srce ima svoje razloge o kojima razum pojma nema. On ovim želi da ukaže, između ostalog na to da razum nije jedino na šta treba da se fokusiramo, nebitan nam je dualizam um-materija (koju je postavljao Dekart) već imamo drugačiji dualizam u sebi, srce – razum. Za razliku od Dekartovih nastavljača (racionalizma, empirizima, Kanta, analitičke filozofije) koji su davali prednost razumu, Paskal nije davao prednost ijednom od ova dva, i objašnjavao zašto je to „srce“ bitno. S druge strane u naslovu stoji vjerovanje. Šta bi ono bilo? Znanje je istinito opravdanje vjerovanje, tako da su i sva naša „znanja“ i sva naša „vjerovanja“ u biti vjerovanja, a demarkacija se vuče u tom da li je to u šta vjerujemo tačno i čime obrazlažemo to u šta smo uvjereni. Ali nisam ovdje želio govoriti o svim uvjerenjima, već samo o određenom, vjerovanju u nešto, koje je, vidjećemo, analogno sa logikom srca. „Kako vjeruješ tako i jesi, vjera je bitak, vjerovati jeste biti“ je jedna od dvije Kjerkegorove predivne teze vezane za vjerovanje. Druga glasi ovako – „vjera započinje upravo tamo gdje mišljenje prestaje“. Vjera je dakle logika srca, tako ono funkcioniše, kada prestanemo sa racionalizacijom, kada prosto vjerujemo, onda smo pod uticajem logike srca. A zašto sve ovo pričam? Koji je značaj? Znamo šta je vjera, mada smo to vjerovatno do neke mjere znali i ranije, sad smo saznali šta je i logika srca, ali da postavimo svakodnevno filozofsko pitanje – čemu sve to? Sada ću prizvati nekoga ko nije filozof, već pisac duhovitih knjiga, neki tu književnost smatraju plitkom, a neki nalaze popriličnu dubinu u njoj. Da li su ovi drugi, među koje i ja spadam, bolje razumjeli ili su zapravo sami učitavali misli, nije zasad važno. Elem, radi se o jednog dugačkom isječku iz jednog romana Teri Pračeta a tiče se upravo vjere:

„Dobro“, reče Suzan. „Nisam glupa. Hoćeš da kažeš kako su ljudima potrebne… fantazije da bi im život bio podnošljiviji.“
NIJE NEGO. NIJE TI TO NEKAKVA RUŽIČASTA PILULA. NE. LJUDIMA SU POTREBNE FANTAZIJE DA BI BILI LJUDI. DA BI BILI MJESTO NA KOME ANĐEO U PADU SREĆE MAJMUNA U USPONU.
„A vila Zubićka? A Deda Pras? Mali…“
DA. TO JE DOBRA VJEŽBA. MORATE NAUČITI DA VJERUJETE U SITNE LAŽI.
„Da bismo lakše povjerovali u krupne?“
DA, KAO ŠTO JE PRAVDA. I MILOSRĐE. I DUŽNOST. I TOME SLIČNO.
„To uopšte nije isto!“
MISLIŠ? ONDA UZMI SVEMIR I SAMELJI GA U NAJSITNIJU PRAŠINU, PA JE PROSEJ KROZ NAJFINIJE SITO I POKAŽI MI ATOM PRAVDE I MOLEKUL MILOSRĐA. A TI… – tu Smrt odmahnu rukom – TI SE I DALJE PONAŠAŠ KAO DA U SVEMIRU POSTOJI NEKAKVA… JASNA PODJELA NA DOBRO I ZLO.
„Da, ali ljudi moraju da vjeruju u to, ili bi sve bilo besmisleno…“
UPRAVO TO TI I KAŽEM.
Očajnički je pokušavala da sredi misli.
DVIJE GALAKSIJE SE VEĆ MILIONIMA GODINA PRIBLIŽAVAJU MJESTU SUDARA, iznenada reče Smrt. NEMOJ MI REĆI DA JE TO PRAVEDNO.
„Dobro, ali ljudi ne razmišljaju o tome“, reče Suzan. Tamo negdje, postoji jedan krevet…
TAČNO. ZVIJEZDE SE RASPRSKAVAJU, SVJETOVI SE SUDARAJU, U SVEMIRU GOTOVO DA NEMA MJESTA NA KOME SE LJUDI NE BI SMRZNULI ILI ISPRŽILI, A VI I DALJE VJERUJETE DA… DA JE KREVET NEŠTO NORMALNO. TO JE POTPUNO NEVJEROVATAN DAR.
„Dar?“
O, DA. VRLO POSEBAN OBLIK GLUPOSTI. MISLITE DA JE ČITAV SVEMIR U VAŠIM GLAVAMA.
„Sad ispada da smo svi ludi“, reče Suzan. Lijepo, topao krevet…
NE. VAMA JE POTREBNO DA VJERUJETE U NEŠTO ŠTO NIJE ISTINA. KAKO BI SE INAČE JEDNOM OBISTINILO?

Izvinjavam se na dugačkoj digresiji, mislim da nije moglo kraće. Možda vam se čini banalnim, ali nije nemoguće da je sve ovo tačno. Pravda, milosrđe i dužnost suštinski ne postoje u ovom svijetu jer zakoni prirode nisu mogli da ih stvore. Jedino bi mogao Bog da ih stvori, ali onda one i dalje ne bi postojale u ovom svijetu, već bi zavisile od nas. I jedino time što vjerujemo, što upražnjavamo logiku srca mi to možemo učiniti istnitim. Pogledajte oko sebe, vidite li milosrđe samo po sebi? Ili pravdu? Jedino vidite ljude, nažalost malobrojne, koji je upražnjavaju, koji svojim djelovanjem čine da ti principi postoje. Ako vjerujem u pravdu, ponašam se pravedno, a taj princip važi i obratno. Čineći pravedna djela, ja vjerujem u nju, vjerujem da pravda postoji za sve, i do neke mjere činim da to moje vjerovanje postane istina. Kako vjerujem tako i jesam. Zbog toga mogu da mislim da je krevet nešto normalno, mogu da spavam a na kraju dana to je jedino što je bitno. Ove stvari važe za mnogo šta drugo, laž je trenutno da je neko od nas pisac, al ne znači da vjerovanjem neće to postati, laž je da vas voli neka osoba koju volite, i opet ne znači da vjerovanjem možda jednog dana to neće postati istina. Poenta je da biramo u šta vjerujemo, mi smo zapravo te laži koje svojim vjerovanjem i činjenjem pokušavamo proizvesti u istinu. Ako su te laži velike stvari pravednost, ljubav, sreća i neke manje kao što su određeno zanimanje, dnevna rutina, spoljašnji izgled, one su te koje nas oblikuju i po kojima nas mogu prepoznati. A do njih dolazimo logikom srca. Na kraju krajeva, nije loše vjerovati i u nešto što nikad neće postati istina, ali za šta znamo da je lijepo i ispravno, i to može biti bilo šta. Kao što je Dostojevski rekao, ako sva ljudska nauka dokaže da Isus nije postojao, ja ću opet radije ostati sa njim. I to ga čini čovjekom vrijednim divljenja. Da zaključimo opet sa Kjerkegorom – „vjerujem, naime snagom apsurda, snagom vjere, po kojoj je za Boga sve moguće“.

Ostavite komentar

One Thought on “Logika srca ili o vjerovanju”

  1. Čini mi se da govoriš o dve svari i da su one zapravo prilično različite.
    Prvo,govori se o nečemu što potiče iz srca, kao što su na primer ljubav, vera i slično. Tako na primer ja mogu reći “Ja volim da živim”. Neki logičar (kao Aćimović iz NS-a) bi mogao da nas ubeđuje kako život nema smisla, kako ne postoji nikakva krajnja svrha, kako je pun patnje… Ali ako smo samo bili dovoljno iskreni takvi argumenti bili bi potpuno beznačajni,dovoljno je samo da ponavljamo kao papagaj “ali, ja volim” pa da shvati da su njegovi argumenti ne primereni.Isto je i sa milosrđem, to što ono nigde ne postoji,uopšte nije argument da ja ne budem milosrdan, pa makar ne postojao ni jedan drugi čovek koji jeste i ma kako to bilo nekorisno,neizvodljivo.. U tom slučaju ove stvari su istinite.Samim tim što volim, moja ljubav je istinita i to sa apsolutnom intuitivnom izvesnošću. Čista logika nikad ne može izvesti nešto takvo kao što je ljubav, zato što ona po svojoj definiciji služi samo kao kriterijum istinitosti,a za ljubav je neophodno “stvoriti” nešto realno.Tako ako ja “ne volim” ne postoji nikakav logički argument koji bi to promenio, ma koliko mi neko pričao o nekim krajnjim svrhama.
    Ali iz ovoga se nikako ne može izvoditi ništa o nekom objektivnom važenju drugih stavova, jer to bi značilo da se to koristi kao kriterijum istinitoti, to jest kao logika.
    Drugo je upravo ova primena, kada se srce koristi kao logika.Tako ja mogu iz svoje vere da sudovima kao što su “neka osoba me voli”, “biću pisac tad i tad”, “život ima smisla” pridajem istinitost ili lažnost.
    Moje pitanje je da li misliš pod logikom srca ovo prvo ili drugo, jer meni se čini da vuče na drugo.
    A, lično mislim da je ono što je nama u životu neophodno zapravo samo prvo ne i drugo.Jer to što volim, želim da pišem, imam osećanja prema drugima (milosrđe)je moja realnost i nije nikakva laž. A da bih bio pravedan, voleo, pisao, uopšte nije neophodno da imam sudove o tome da sam pisac, da postoji “pravednost”, “milosrđe”, da svet ima smisla, da postoji “najveće dobro” u koje verujem kao istinite.Mnogi veliki pisci za sebe nikada i nisu verovali da su “pisci”. Figurativno rečeno, meni uopšte ne treba sud da raj postoji da bi od sveta pravio raj.Naravno slažem se da mi pritom imamo neku ideju, koja verovatno nije “istinita”,ali srce je prema tome potpuno ravnodušno,sud o tome da li je ona istinita ili lažna u stvarnom svetu ne utiče na njega.Ukoliko je do srca koje želi pravednost, bez obzira koliko je i koliko će biti ovaj svet nepravedan, ono će tražiti pravedno ponašanje.Isto tako da bi voleo neku osobu nije nužno da verujem u sud da me ta osoba sada voli. Naprotiv ukoliko ti zahtevaš neko objektivno postojanje ideje pravednosti ili odnosa sa nekom osobom koji nepostoji, kao istinito,onda je to samo obmana, koja nije nužno neophodna za naše ponašanje.
    Izvini što sam preterao sa pričom, ali nisam mogao ovo kraće da kažem i nadam se da je dovoljno jasno.

%d bloggers like this: