8 years ago

The Police, Ušće, 24.06.2008

Evo sjedim ispred tastature i blenem već nekih petnaest minuta ne znajući kako da počnem i šta da pomenem, valjda ću se snaći usput. Prije par mjeseci na forumu exita je izašlo pitanje kojih deset bendova bi ste voljeli da vidite ove godine među njima sam naveo i slavnu trojku. Exit mi nije ispunio želju (mada nisam ni očekivao) ali zato Raka Marić jeste, hvala mu. Najavljeno kao muzički događaj godine, koncert je bio održan na zaista najboljem koncertnom prostoru u Srbiji, a i šire, na Beogradskom Ušću u jednom od najtoplijih dana ove godine. I kakav god da ispadne, znao sam da će to zaista biti najveći događaj ove godine, većini nas je ovo prva i jedina prilika da vidimo Police jedan od najboljih bendova svih vremena, koji iako ima svega 5 albuma, uživa ogromnu popularnost u svijetu, gomila pjesama im je obrađivana a Gordon Samner, tj. Sting je jedna od najvećih figura rok muzike svih vremena. Kad se sve ovo uzme u obzir jasno je da je ovo bio događaj koji ne smijemo propustiti. Stigao sam oko 19 časova na Ušće i bio zatečen jedinom lošom stvari u organizaciji, nedostatku putokaza i sređenih prilaza zoni P2 (za koju je bilo prodato najviše karata). Prolazilo se kroz razne kozje staze, usput se čudeći zašto se prodaju kaubojski šeširi!? Biće da su naši dragi „mali privrednici“ pomiješali The Police sa ZZ Top ili tako nekim bendom. Posle nekih pola sata lutanja konačno ulazim u koncertni prostor, čekanje nije dugo, obezbeđenje i radnici na ulazu su zaista bili efikasni (što je prijatno iznenađenje s obzirom kako to uglavnom ide kod nas). Prostor je bio lijepo urađen, prostran, šankovi na pravim mjestima, cijene nisu bile prevelike, pivo 140, sladoled 100 dinara (ovo ostalo nije interesovalo većinu), čekam da počne Counting Crows. Iz nekog razloga, iako je sve pripremljeno, oni kasne sa izlaskom, a vrućina je nenormalna iako je već prošlo 20 časova, te su se maltene svi posjetioci nervirali oko znojenja koje je trajalo od ulaska do izlaska sa Ušća. Konačno se predgrupa pojavljuje oko 20 i 30, i njihov repertoar se sastoji uglavnom od predstavljanja novog albuma Saturday Nights, Sunday Mornings. Svirka nije loša, publika tapše iako je nestrpljva ali su pjesme suviše spore. Mislim da predgrupa nije dobro odabrana, zato što im se repertoar sastoji uglavnom od sporih pjesama, a takođe njihova popularnost u ovim krajevima je minimalna, malo smo skakali uz poznatu Mr. Jones i to je bilo to. Posle nekih 70 minuta Adam Duric i ekipa se oprašta od nas, srećni što imaju besplatne karte za Police, i umalo da zaboravim, njegovo ponašanje na bini i kontakt s publikom je bilo fino i nepretenciozno, zaslužuje sve pohvale. Par minuta prije 22 časa Stjuart Kouplend izlazi na binu, udara u gong i šou može da počne, Endi Stramer i Sting izlaze na binu i kreće Message In The Bottle. Urlici oduševljenja u publici, ljudi skaču i pjevaju, atmosfera odlična te se meni raspoloženje (narušeno vrućinom) automatski popravlja mada primjećujem da bi publika mogla da bude malo energičnija. Walking On The Moon je sledeća, lijep tekst i odlična melodija za igranje, pjesma stvorena za ugođaj mada primjećujem da se publika poprilično umirila, samo smoreno cupkaju i poneko maše glavom. U tom trenutku negdje iz malog mozga se sjećam nekog starog Utiska nedjelje u kome je gostovala Kristina Kovač i pričala kako je smorilo što su ljudi na Stingovom koncertu uglavnom stajali i djelovali smoreno dok je ona skakala te da naša publika umije biti itekako nezahvalna. Tada sam mislio da je to vjerovatno neki produkt njene umišljenosti i standardan fenomen nekih naših ljudi koji kritikuju sve oko sebe, ali prevario sam se. Demolition Man i Voices Inside My Head to samo potvrđuju, niko ne zna tekst, i osim par ljudi (koji su srećom bili oko mene pa sam makar znao da sam među ljudima koji vole da se provode te neću odskakati svojim gubljenjem na pjesmama koje volim) svi samo gledaju, kao da su došli u pozorište. Razumijem ja vrućinu pa i godište prisutnih (od starijih koji nisu u formi do mlađih koji ne znaju većinu pjesama) ali koncert ovakvog benda se gleda jednom u životu, jedinstvena prilika da se čovjek izluduje uz odlične pjesme a publika blene. Don’t Stand So Close To Me popravlja utisak, ovaj tekst već zna makar trećina, tapše se na Stingovu zapovjed, i skače s vremena na vrijeme. Pjesma jeste bila malo drugačija izvedena, ali nije bila lošija. Driven To Tears (ne znam zašto nju izvode, nije nešto posebno) nastavlja u ovom maniru, a slijedi je po meni najbolja pjesma u prvom dijelu koncerta – Hole In My Life. Savršena izvjedba, zgodno za igranje i skakanje (nekolicine nažalost) sve skupa odličan ugođaj. Slijedi je vrlo vesela Every Little Thing She Does Is Magic pa onda jedna od najkultnijih pjesama benda Wrapped Around Your Finger. Inače u skoro svim pjesmama se ističu Stramerove solaže, a pogotovo je bio interesantan kada je zumiran na velikom video bimu sa kaišem za gitaru na kome piše Oh my God! They killed Kenny, uz par duhovitih South Park sličica, prilično neobična za ovog muzičara u godinama. Do kraja idemo u istom maniru, prvo vesela De Do Do Do, De Da Da Da (to se makar pjevalo, lako se zapamti refren), pa spora Invisible Sun (sa sve tužnim slikama usamljene afričke djece ali i optimističnim završetkom, tj. sa slikama koje ipak prikazuju sreću). Regularan dio koncerta je završen sa Can’t Stand Losing You, potresnom pjesmom o momku koji ne može da pređe preko bolnog raskida, ali kao i svaka pjesma grupe, odrađen u prijatnom i pjevljivom rok-rege stilu. Bend napušta binu, i ja se nadam da će makar na bisu publika bolje da reaguje, i imao sam sreće. Roxanne svi prihvataju uz skakanje i pjevanje, slijedi je King Of Pain te najbolja pjesma na koncertu So Lonely (inače svi pominju kako Message In The Bottle zvuči kao Mesečina bato, a niko da kaže kako So Lonely zvuči kao Stalone, Staloooneee). Za vrijeme te pjesme je zaista bio najbolji provod, dugo je trajala, kontakt benda sa publikom je bio savršen, solaže odlične, atmosfera onakva kakva je trebala da bude tokom cijelog koncerta. Za kraj bisa ide Every Breath You Take, koju naravno svi znaju te dobro reaguju uz nju i bend se ponovo povlači. Aplauzi, dovikivanje, urlanje vraća Stramera na binu koji sam stoji i doziva Stinga i Kouplenda (bio je najsimpatičniji od tria, meni makar), njih dvojica konačno izlaze i kreće poslednja pjesma Next To You, jedna od najboljih sa prvog, kultnog Outlandos d’Amour albuma. Svi skačemo u početku i onda na moje zaprepašćenje shvatam da svi stoje i ponovo se čudno gledaju, da ne znaju tekst!? No dobro, ja sam skakao i pjevao za petoro, a i bilo je još takvih ludaka u masi te se koncert privodi kraju uz loš odgovor publike. Treći bis nismo ni mogli očekivati jer čim su izašli sa bine, većina publike je krenula ka izlazima i još jednom pokvarila raspoloženje svima nama koji smo jedva čekali ovaj koncert i koji nećemo imati prilike ponovo da uživamo u ovim pjesmama. Za zaključak mogu samo reći da je Raka Marić ponovo dokazao da je odličan organizator, jer osim male gluposti sa ulazima (što i nije tako strašno) sve ostalo je bilo savršeno, ozvučenje, raspored, šankovi, zaista sve. Bend je dao sve od sebe, umor je bio jako vidljiv al su se svejedno potrudili, šteta što nismo bili u prilici da čujemo Walking In Your Footsteps, Man In A Suitcase ili Synchronicity II ali većina publike nije ni zaslužila, dok mi koji smo se uživjeli u atmosferu nismo bili brojni. To bi bilo to, više sreće uz neki sledeći bend, jer naša publika uglavnom nije onakva kakva je bila sinoć te se nadam da je ovo samo izuzetak koji potvrđuje pravilo, i uprkos tome ja sam se odlično proveo.

Ostavite komentar

7 Thoughts on “The Police, Ušće, 24.06.2008”

  1. Hahahah! Stalone! :)))) Vidiš, nisam to primetila. :)
    Ali opasno si sastavio tekst. Nemoj da se uobraziš, ali baš detaljno, pismeno i zanimljivo pišeš.
    Meni su bile najbolje Walking on the Moon, Every little thing… i Next to you.

  2. @Maja: hvala na lijepim rijecima :)
    @Mjaurisa: drago mi je da ti se svidja tekst, potrudio sam se :)
    I sve te 3 pjesme sto si izdvojila su bile odlicne.

%d bloggers like this: