9 years ago

Odakle mi pravo? (muke jednog stvaraoca)

Jasno je da se muke jednog stvaraoca ne mogu završiti onako lako, na jednom problemu izbora, pošto problema ima na sve strane. Problem polaganja prava na ime umjetnik, stvaraoc pa i filozof mi je prvi put pala na um prilikom posjete Rusiji, Sankt-Petersburgu, koji za mene predstavlja najdivniji grad na ovoj planeti. Grad star tri stotine godine, prilikom kojih je građen da bude to što je danas, mjesto koje i dalje drži duh nekih kulturnijih i klasičnijih vremena, sa nepromjenjenom arhitekturom, sa očuvanim spomenicima i riznicama umjetničkih djela svih vrsta. Neki ga zovu Sjeverna Venecija zato što leži na velikom broju rijeka (samo podsjećanje na Nevu me uvjek oraspoloži) ali je prigodnije da se Venecija zove Južni Peterburg. Pravo mjesto da se svaki sujetni čovjek podsjeti svoje maline (moram da iskoristim ovaj pridjev, nepoznat našem jeziku ali poznat u grčkom – simpatičan antipod veličini) da shvati da, čak i ako je kapacitet za stvaraoca, intelektualca, dug put stoji pred njim u gradu čiju osnovnu strukturu je dao genijalni De Rosi a u kom su stvarali Puškin, Dostojevski, Tolstoj, Čehov i mnogi drugi. Meni se ova ideja rodila u prelijepom ljetnjem dvorcu carice Katarine Druge u Carskom Selu. U tom malom mjestu izvan Sankt Petersburga (a to je bila i prva relacija za voz u Rusiji), koje je mnogo volio Puškin čovjek može samo da uživa. I upravo spoznaja te činjenice, da ste u mjestu koje, iako je malo izgleda predivno, ima jedan od najljepših i najraskošnijih evropskih dvoraca, a usput znate da je u njemu stvarao Aleksandar Sergejevič, čovjek koji je utro put divnoj ruskoj literaturi natjera vas da postavite sebi pitanje koje sam stavio u naslov – odakle mi pravo? Kako bilo ko, suočen sa takvom veličinom, smije sebe dovesti u istu ravan, nazvavši sebe pjesnikom kao što je i Puškin bio pjesnik, nazvati sebe filozofom, pozivom koji je imao i Hegel, nazvati sebe stvaraocem kao što su mnogi bili? Sebe dovoditi u ravan sa ovakvim veličinama može jedino uistinu sujetan čovjek, onaj koji misli da je pametan, a nije. Šta je zapravo potrebno da bi bio stvaralac, filozof, pjesnik? Teško da postoje prave odrednice, nije to nešto što se može riješiti listom instrukcija ali opet je to nešto čemu mnogi teže, svako na svoj način, pa i autor ovih redova. I zaista, malo ko od nas polaže pravo da se tako nazove, ali ne treba očajavati, ne treba se spotaknuti na prvom koraku i uplašiti se autoriteta, već im se diviti i stvarati svoj put. Ako kažem za sebe da imam zelene oči biću relativno upravu, ali nikako ne mogu reći da su moje oči plave boje, nemam pravo na to. Ali drugi će mi jasno reći da imam zelene oči, te da imam priznanje za to. Tako jedino drugi (ne svi, ali neki) mogu da ocjene da li je neko filozof, stvaraoc, umjetnik, to je nešto što se primjeti, ne čime pojedinac ubjeđuje druge u svoju vrijednost. Ja mogu samo reći da sam ona laž, u koju toliko vjerujem i za koju toliko želim da bude istinita. I što mi u većoj mjeri to pođe za rukom, utoliko sam bolji čovjek. Zato se i usuđujem da sebe trenutno nazovem stvaraocem, filozofom ali sam svjestan da to za sada predstavlja samo puku laž. Ipak moram vjerovati u stvari koje nisu, jer one na drugi način ne mogu postati stvarne.

Ostavite komentar

3 Thoughts on “Odakle mi pravo? (muke jednog stvaraoca)”

  1. Volish ti da se hvalish kako si bio u Rusiju a?haha shalim se more,samo da ovjerim standardno

  2. Kao preterani ljubitelj stare arhitekture, imam samo jednu rec da opisem istu, a ta rec je Evropa. Ne znaci da su ostali kontinenti liseni lepote, ali ja ponajvise uzivam u evropskoj arhitekturi. U drugoj po redu bi recimo svrstala Juznu Ameriku. Ne zelim reci da je svaki evropski grad Sankt-Petersburg, jer je svako mesto specificno, ali je na neki nacin blisko, jer su epohe odredjivali stilovi.

    A sto se tice odrednica, na pamet mi pada ona prastara da niko nije prorok u svom selu :). Mnogi stvaraoci su u svoje vreme prosli neopazeno, a slavu i priznanje dobili kasnije. Mislim da je stvar prosta – ako zelis da budes filozof, onda moras imati svoju filozofiju, kao sto neko ko se naziva slikarem mora u zivotu nesto i da naslika, inace je samo metafora. Ne kazem da nemas svoju filozofiju nego da treba da krenes od nje :).

  3. Nadam se da cu imati prilike da vidim svu tu ljepotu, i Evrope i Juzne Amerike (posto me taj kontinent neobicno privlaci).

    A sto se ovog drugog tice potpuno se slazem. Bitno je stvarati, da se malo nezgrapno izrazim, licnu filozofiju. Jer ako neko ko pretenduje da bude filozof gradi svoju filozofiju kroz Kanta, on je kantovac, ako gradi kroz Hegela, hegelovac, kroz analiticku filozofiju, analiticar. A niko od njih nije pravi filozof, vec poznavalac filozofije a to nije nesto cime bi se trebalo zadovoljiti. Treba ugraditi neke dobre stvari od tih velikih umova al treba stvarati bas to sto kazes, svoju filozofiju, svoj sistem.

%d bloggers like this: