9 years ago

Džo Koker, uz malu pomoć prijatelja, Arena 09.11.2007

 Teško je povjerovati da se u hali u kojoj je stalo 15 000 ljudi može napraviti klupska atmosfera, topla i prisna ali stari džentlmen koji se odaziva na ime Džo Koker je upravo to uradio. Ima nešto u tim starim vukovima, neki tip umješnosti meni nepoznat koji ih čini tako specijalnim i potpuno superiornim u odnosu na mlađe generacije. Činjenica je da su zadnja tri koncerta kojima sam prisustvovao savršena, svaki na svoj način, a da su ih održali ljudi čije je vrijeme davno prošlo po nekim mjerilima (mada realnost kaže drukčije), to su koncerti Stounsa, Geri Mura i sad Džo Kokera. Preko četrdeset godina staža u šou biznisu definitivno mnogo znače jer nije lako rok muzičaru da dovede do ekstaze toliki broj ljudi koji uz to sjedi. A kako nas je doveo do ekstaze? Predivnim izvođenjem obrada i svojih pjesama (iako ima glas prosječnog alkoholičara beskućnika) te nam stalno mameći široki osmijeh (With a Little Help For My Friends, Delta Lady, Unchain My Heart…), bacajući nas u blagu setu a neke i u suze (Up Where We Belong, N’oubliez Jamais…) i tjerajući sve parove u zagrljaj, neke vjerovatno u njihov prvi, zaista teško je naći romantičniji način za prvi dodir sa nekom dragom osobom ako ne uz Kokerov glas koji sam na sceni izvodi You Are So Beautiful ili možda prigodniju When The Night Comes. Na sveopšte oduševljenje dosta je uticao i prateći bend, dva savršena ženska vokala (gdje rokeri vade crnkinje fantastičnog glasa da mi je znati, ali svaki bitniji ima jednu uza se), odličnog pijanistu, gitaristu i basistu i predobrog saksofonistu (ako dosad nisam spomenuo saksofon mi je omiljen instrument, bez premca) koji nas je oduševio sa par solo deonica. Ipak, čini se da je Džo Koker svjestan da mu vrijeme ističe te su neke pjesme obelježile baš to, predviđajući mu skori kraj. To je naslovna numera sa novog albuma Hymn For My Soul (crkvena pjesma za moju dušu) koja odiše atmosferom jako dobrog gospela te obrada Kridensa Long As I Can See The Light, izvedena u nešto sporijem tempu od originala sa akcentom na poruku da je Koker shvatio da mu je vrijeme za poslednje putovanje, ka svjetlu sa kraja tunela. Neću mlatiti praznu slamu pričom o organizaciji, kiši i ostalim, zato što je to nebitno, bitno je istaći da je Koker zaista pravi šmeker, da je pravi potez organizatora što su ga doveli i da se nadam da će održati obećanje sa kraja koncerta i doći ponovo. Nadam se da ste makar malo kroz ovaj tekst mogli osjetiti atmosferu te kišne noći u ogromnom klubu zvanom Beogradska Arena

Ostavite komentar

%d bloggers like this: