9 years ago

Jelen pivo live festival – druga noć

Drugo veče ovog solidnog festivala je bilo prilično slabije iz nekoliko razloga. Nagovještaj toga nam je dala kiša koja je nemilosrdno lila čitav dan te sigurno napravila ozbiljan problem organizatorima. Poučen umorom koji me je stigao prvog dana odlučio sam da dođem na festival tek oko 21:30 pošto me bendovi koji su prije toga nastupali nisu nešto pretjerano interesovali (Plejboj, Repetitor, Let 3).

U svakom žitu kukolja… I onda prvi razlog zašto je drugo veče bilo na nižem nivou. Glavna zvijezda drugog dana Ian Braun uopšte nije priredio nešto spektakularno, niti nam bilo čime pokazao da zaslužuje da bude reklamiran na taj način. Prosječna svirka, čovjek se trudio, ali jednostavno njegova muzika nije uspjela da privuče previše ljudi (možda nekih 2000 ljudi) i bila bi ok za neki mnogo manji prostor, a ne za donji grad Kalemegdanske tvrđave koja može primiti preko 10000 ljudi. Njegov nastup mi je poslužio da bez prevelike gužve uživam u pivu sa društvom, da s vremena na vrijeme bacimo pogled na simpatičnog momka koji se trudi da zapali masu, ali ne uspjeva u dovoljnoj mjeri. Da je nakon njega nastupio još jedan strani head-liner onda bi sve to imalo logike, ovako organizatori su se grdno prevarili.

To moje srce kuca… Moram priznati da uprkos neospornom kvalitetu Partibrejkersi su bend koji nikako ne mogu da smislim. Bezobrazno Canetovo ponašanje i vječito negativna atmosfera u publici (vjerovatno jedini bend na čijem nastupu uvjek izbije nekoliko tuča) me je natjeralo da presjedim njihov nastup. Kada se tako posmatra iz daljine, ovaj čisti, ogoljeni rokenrol zvuči zaista simpatično a Canetovo ponašanje je bilo iznenađujuće susretljivo prema publici i vrlo pozitivno. Oko sat vremena njihove svirke je bilo zaista za uživanje, i srećom bez ikakvih tehničkih problema (koje su krasili nastupe sledeća dva benda).

Podne u mojoj glavi… Nekih petnaestak minuta nakon nastupa Partibrejkersa na binu izlazi Darko Rundek praćen svojim Cargo Orkestrom. Svi nasmijani, veoma raspoloženi za svirku uprkos tome što su počeli uz grub tehnički problem. Naime, veći dio uvodne numere Bi mogo da mogu je publika sama otpjevala zato što je neko gurnuo kabal od Rundekovog mikrofona u pogrešan ulaz na mikseti. Veoma veliki propust ali bend nastavlja da svira, još raspoloženiji i željan da ugodi publici. I zaista su u tome uspjeli, ređaju se hitovi Haustora, Sejmeni, Ena, Šejn, pa presječeno jednom pjesmom sa novog albuma i nekim pjesmama sa starijih albuma kao što su Kuba, Podne i završna Apokalipso. Publika je čitavu svirku provela skakuči, igrajući i pjevajući i prava je šteta što je čitav nastup trajao sega 45 minuta. Bolje da je bilo manje bendova a da je nastup Rundeka trajao duplo duže, jer nas je svakog u publici podigao na noge i pokazao da nije sve što dolazi iz inostranstva bolje od onoga što imamo kod nas jer je potpuno zasjenio Braunov nastup ranije te večeri.

Hej Sloveni… Onda je uslijedilo mučno i dugo čekanje. Mučno zato što smo nekih 40 minuta slušali vojne marševe koji su nas sve izludjeli ali ispostavilo se da je to sasvim vrijedno. Nagađali smo da li će Laibach izvesti samo novi album ili će nam izvući ono najbolje iz njihove dugogodišnje karijere. Priželjkivali smo ovo drugo, dobili ovo prvo i pretpostavljam da se malo ko pokajao. Svjetla se pale a na zvučnicima odjekuje Bože pravde, publika u blagoj ekstazi, ko zna tekst, pjeva. Odlično iskorišteni video bimovi i sve drugo što pruža bina te razmjere te fantastičan audio/vizuelni nastup je ono što je okarakterisalo Laibach te večeri. Za početak album Volk je vrlo interesantno ostvarenje, nadasve originalno i veoma kvalitetno te je vrijedjelo slušati isključivo pjesme sa tog albuma. Počela je Germania, varijacija na poznatu Deutchland uber alles, i time je počela kritika imperijalizma koja će obilježiti ovaj nastup. Britka kritika je nastavljena u pjesmi America, dok smo na video-bimovima gledali slike naftnih polja i ratnih slika Milan poručuje Americi: “save us from your freedom, justice, peace, accordance and illusion, from arrogance and pride, from violence and confusion” a publika tapše u oduševljenju. Kad sam pomenuo reakciju publike ona je bila veoma interesantna, za vrijeme izvođenja pjesama svi su samo posmatrali ali je svaka pjesma probrala gromke aplauze, vjerovatno najsnažnije na festivalu. Koncert se nastavlja izvođenjem Anglie, kritike britanskog neokolonijalizma koji nikako da se završi: “so you still think you are rulling the world”. Sa zapadnog, Laibach nas vodi na istočni imperijalizam kritikujući probleme u Rusiji. Nakon toga ponovo smo vraćeni na zapad, pjesmom Francia koja želi da suoči tu zemlju sa sopstvenim licemjerstvom i čuđenjem otkud nemiri, otkud ljudi sa molotovljevim koktelima, šta će nam uopšte, ovo je zapravo bila direktna kritika novog francuskog predsjednika Sarkozija i publika to prihvata uz gromki aplauz. Nastavlja Espana, pjesma o krvavoj prošlosti Španije koju obilježavaju krv i radikalno katoličanstvo pa otuda najsnažniji stihovi u pjesmi – Blessed is your Jesus, El conquistador! Odlično je mala riječ za ovako britak jezik i za ovako pogođenu poentu. Slijedi pjesma Yisra’el a na video bimovima se smjenjuju zastave Izraela i Palestine, s tim što na njima figurira znak Volk a pjesma govori o paradoksalnoj istorijskom borbi čija je to zemlja i nedostatku dijaloga i razumjevanja. Poslednja kritična pjesma je Turkiye, preispitivanje sekularizma ove islamske zemlje i takođe pogled na (ne)razumjevanje koje dobijaju od zapada i njihova reakcija na takvo nerazumjevanje. Za kraj je ostavljeno ono najbolje, najdivnije, varijacija na temu nekada naše himne Hej Sloveni. Intoniraju se prvi taktovi, ženski vokal pjeva na slovenačkom a Milan nam poručuje:

These words are for those who died,
These words are for those left behind.
These words are for you, Serbia,
And these ones for my homeland.

Osmjeh na licima svih u publici dok nam Laibach pruža jednu divnu panslavističku poruku, kroz tekst, kroz muziku i kroz ono što gledamo na video bimovima – putovanje po granicama svih slovenskih zemalja dok se preko njih smjenjuju imena slovenskih gradova: Bratislava, Prag, Lođ, Varšava, Beograd, Krakov, Sankt Peterburg, Zagreb, Skoplje, Novosibirsk, Kijev, Podgorica… Kada tako nešto ukombinujete sa stihovima

Let stones crack,
Let the earth quake,
Let freedom rise!

a sve to slušate od nekoga od koga ne bi očekivali, jedino se možete oduševiti. Predivna ideja, predivno izvođenje i što je najbitnije – predivna poruka. To je bio i zavšetak koncerta, svaka čast ljudima iz NSK koji su nam ovakav doživljaj priredili.

Šta još za kraj ostaje da se kaže? Festival je obilježio priličan broj dječijih bolesti ali nadajmo se da će to do sledeće godine prevazići, te da ćemo opet uživati u dobroj muzici stranih i domaćih izvođača.

Ostavite komentar

2 Thoughts on “Jelen pivo live festival – druga noć”

  1. Lepo lepo, šteta što nisam ispratio. Vidim da si oduševljen Laibachom, jel’ to od ranije ili si doževeo epiphany na koncertu?
    Inače ljudi su bežali iz okupiranog Sarajeva sa njihovim pasošima!

  2. Pa od ranije volim Laibach, ovo je treći put da ih gledam (WAT, Anthems i sad Volk) i ovaj put su za mene najbolje uboli poentu, stvarno su vrhunski odradili posao.
    Sto se tiče ovog s pasošima, genijalno

%d bloggers like this: