Reći da država u kojoj živimo ne može da se smatra cjelinom nije neka naročita mudrost. O tome govore ogromne podjele, one na bogate i siromašne, one po naciji, religiji, jeziku ali i one banalne koje samo pokazuju da je struktura podjela vještački utrta. Ove poslednje su: podjela su ona na dvije akademije od kojih ni jedna ne ostvaruje nikakav akademski učinak, podjela na dva i više saveza u raznim sportovima i naravno najsmješnija od svih — podjela na dvije masonske lože. Sve ovo čini našu državu državom na pola, ali podjela o kojoj želim govoriti nije tog tipa. Ona nije presjek jedne cjeline na dva ili više djelova, već predstavlja zaustavljanje države na pola puta, tako da ona više nije ono što je bila kad je krenula sa svoje startne pozicije, a nije ni ono čemu teži, jer izgleda nema želje da stigne do cilja.
Ovakav procjep u državi se dešava na suštinskom polju, na polju uređenog političkog sistema. Da je ono uređeno, lako bi bilo pomiriti sve prethodne podjele. Kada kažem politički sistem, mislim na to da li mi trenutno živimo u liberalizmu, neoliberalizmu, socijalizmu, socijaldemokratiji ili kako bi se već mogla nazvati ova situaciju u kojoj smo se, zahvaljujući nesposobnosti ili bezobrazluku (a vjerovatno oboma) vlastodržaca našli. Prvo da obrazložim zašto bi regulisanje ove stvari dovelo do pomirenja, onog o kome je najaktuelnije pričati za vrijeme ovih državnih praznika. Uporedite situacije sa Kataloncima u Francuskoj i Španiji. Oni predstavljaju nacionalnu manjinu sa jugu jedne, a sjeveru druge države. Prilično se razlikuju i od nacionalnih Francuza i od nacionalnih Španaca, doduše mnogo više od Francuza. Uprkos tome, politika koju njihova manjina vodi nije ista u obe države. Samo Katalonci u Španiji traže nezavisnost i apsolutnu autonomiju, dok oni u Francuskoj ništa o tome ne govore. Da li francuski Katalonci imaju manji nacionalni ponos? Iskreno sumnjam, obzirom da sam bio u tim predjelima i uvjerio se da su svuda njihova nacionalna obilježja, da je to ponosan narod koji gaji i poštuje svoje korijene. Tako da istina mora biti u sledećem — Kataloncima je u Francuskoj dobro, država nije u dugovima i nezaposlenost nije velika, te im je bolje da čuvaju svoje nacionalno biće u toj sigurnoj i snažnoj državi nego da rizikuju sa idejama o nezavisnosti. Kod španskih Katalonaca, koji vide da predstavljaju najbogatiji i najuspješniji dio svoje države (koja uz to grca u dugovima i nezaposlenosti) zato logično preovladava uvjerenje da bi im još bolje bilo da imaju potpunu autonomiju, nezavisnost. Dobar politički sistem i dobra ekonomska situacija lako rješava sve nacionalne, vjerske, lingvističke i ostale razlike.
Prvo što bi naši vlastodršci morali da urade je da se odrede kojim putem zapravo žele da nas vode. Pred njima su trenutno dva izbora: socijal-demokratija i neoliberalizam. Vjerujem da bi mogli naći i neki treći, bolji put, ali možemo se za početak bazirati na aktuelnim sistemima vlasti u Evropi da bi možda, jednog dana, izgradili neki nov, bolji sistem. Ako bi naša država željela da bude istinski socijal-demokratska (što u nazivu imaju obe vladajuće partije, iako se pitam da li u praksi znaju koju politiku zastupaju), na njoj bi bilo da prije svega promoviše regulisano tržište, državno obezbjeđeno zdravstvo, školstvo koje je besplatno za sve, te da se brine za prava radnika, socijalno ugroženih, da daje dječiji dodatak i da čuva trudnice. Ona ne treba potpuno čvrsto rukom da ograničava tržište, ali mora ozbiljno da kontroliše banke i čitav privatni sektor čije je djelovanje od javnog interesa. Sva ta briga za svoje građane nužno povlači jak poreski sistem koji sve to mora da obezbjedi, i koji u sebi ima tačno regulisane stavke za penzije, zdrastvo, nezaposlene, obrazovanje itd. Ovaj porez je najčešće progresivnog tipa, što znači da poreska stopa na plate nije ista za onog ko zarađuje minimalac, i onog ko zarađuje desetine hiljada (od 100 do 300 jedna stopa, od 300 do 500 druga, od 500 do 1000 treća i tako), te da i državne dažbine rastu zavisno od luksuza koje pojedinci sebi priuštavaju (veći porez na drugu kuću/stan, na veliki automobil, jahtu…).
Neoliberalan koncept je značajno drugačiji. Njegova suština je u de-regulaciji, odnosno u tome da nema državnog protekcionizma na tržištu, ono je slobodno i svako preduzeće ima podjednake šanse da ostvari profit na njemu o kojoj god grani privrede da se radi. Ovakva država se može nazvati i “mini država” obzirom da zadržava ingerencije samo u aspektima koji su najneophodniji, baveći se isključivo bezbjednošću, osnovnom administracijom, spoljnom politikom i još ponekom stvari. U njom postoji državno školstvo i zdravstvo ali one nisu obavezne i svakome se pruža mogućnost da za njega ne plaća ako će da se privatno obrazuje i liječi. Ne postoje državna preduzeća i država ne pomaže nijednu firmu, a što se radnika tiče, ona posjeduje isključivo moralnu odgovornost za njih, jer ne učestvuje (niti ohrabruje) rad sindikata niti bilo kakvo drugo radničko udruživanje. Slobodno tržište je suština i ono će samo uvijek regulisati sve kako treba. Zahvaljujući svemu tome, radnik dobija pun iznos plate i jednom godišnje je dužan da na sva svoja primanja (kada oduzme troškove koje je imao tokom godine koji mogu umanjiti iznos poreza za plaćanje) plati određenu svotu poreza, koja je uvijek manja nego u socijal-demokratskim državama.
Šta mi imamo kod nas? Na prvu loptu bi se reklo da je naša država socijal-demokratska. Ali jedino što od socijal-demokratije imamo su veliki porezi na plate (svi znate da, ako je vaša neto plata 400 evra, ona je bila u bruto iznosu 700 evra, što će reći da ste 300 evra dali državi) i državni protekcionizam kada se radi o preduzećima “izabranih”, koje država nesebično pomaže i spašava novcem građana. Kada se radi o radnicima, država nam je neoliberalna, obzirom da je naknada za nezaposlene mizerna, da su oni koji su izgubili posao davno nazvani “gubitnicima tranzicije” za koje država nije odgovorna, dječjeg dodatka (kao ni beneficija za veći broj djece) nema, a ako se usvoji novi zakon, odlazak na trudničko će biti moguć samo malom broju izabranih. Zato je pitanje gdje odlazi taj veliki novac oduzet od svake plate u Crnoj Gori? Najluđa situacija je vjerovatno u zdravstvu, koje smo svi obavezni da plaćamo (na mjesečnoj bruto plati od 550 evra, oko 60 ide direktno zdravstu) a opet moramo platiti svaki pregled, prvo kod izabranog ljekara, pa kod specijaliste, pa povratak kod izabranog, i na kraju još platimo participaciju za lijek. Kada već toliko plaćamo, bolje da nam daju taj iznos od plate direktno u ruke, pa da sami biramo kod koga ćemo se liječiti, za koliko novca ili da jednostavno vrate raniji sistem u kojem je zdravstvo bilo besplatno. Tržište je navodno slobodno, i nema država da vam pomogne ili da vas uputi kako da uložite i čime da se bavite, ali se ona vrlo rado nađe pri ruci stranim biznismenima koji rade sa jahtama da na njih stavi porez od samo 7% (jer je jahta neophodnost, kao hljeb i brašno, dok su mlijeko, pelene i riba luksuz pa su na stopi od 17%).
Zato naša država mora da presječe, da bi mogli da znamo kako da joj pomognemo i kako da je učinimo boljom za sve nas. Ne može istovremeno da ide pomoć rudarima, otpis poreza Piteru Manku i ukidanje državne pomoći trudnicama. Ako već tovarite svim građanima dug jednog neuspješnog preduzeća (KAP), onda je red da od naših poreza plaćate pomoć svima koji žele da na svijet donesu neke bolje ljude, ako ćete pomagati strane biznismene, pomozite i našim ljudima željnim preduzetništva. Ako pak smatrate da je takav koncept zastario, onda otvorite slobodno tržište, dajte nam našu cijelu bruto platu da sami njom raspolažemo kako znamo i umijemo i kao prava mini država gledajte kako se ekonomija i život odvijaju mimo vas dok vi štitite ona osnovna ljudska prava koja je definisao Džon Lok. Ali izgleda da naša država mora planski da bude podijeljena i po ovom osnovu, jer njime najlakše maskira nesposobnost vladajućih kadrova istovremeno nam mažući oči svim podjelama.