Imam sreću da živim u novoj i modernoj zgradi. Ona ima jednu fatalnu manu. Naime, moja zgrada je ideal neoliberalizma za obične ljude – s jedne strane stanovi su prostrani i dobro smišljeni, tako da je na individualni prostor dato dosta, s druge, u hodnicima nema nikakvog prirodnog osvjetljenja, stepenice su nezgodne i hodanje njima može biti vrlo neprijatno, tako da je zgrada neprikladna za susrete stanara u njoj. No, političke analogije na stranu, sama činjenica da u samoj zgradi nema prirodnog osvjetljenja čini nestanke struje vrlo neprijatnim, jer se penjete do svog stana kroz mrkli mrak.
Jutros sam išao do stana da pokupim knjigu, Platonova Država je bila u pitanju. Čim sam zakoračio u ulaz primjetio sam da svjetlo koje označava sprat na kome se lift nalazi ne radi. Pritisak na taster osvjetljenja zgrade takođe nije reagovao. Zato sam krenuo polako, korak po korak ka mom petom spratu. Negdje između prvog i drugog sprata me je obuzeo apsolutni mrak, tama u kojoj nisam mogao ništa razaznati. Istog momenta sam odlučio da neću koristiti svjetlo mobilnog telefona da se snađem, već da ću pokušati isključivo čulom dodira da se uspem do svog stana. Continue reading